U nedjelju 24. srpnja 2010. završena je specijalizacija treće generacije animatora mladih Varaždinske biskupije.

Detaljno izvješće i fotografije pogledajte u nastavku!

„To! Uspjeli smo! Mi smo animatori!" – čulo se ove nedjelje ulicama grada Varaždina kada se tridesetak mladih iz naše biskupije vratilo sa svoje specijalizacije. Kakve specijalizacije? Odakle? Kako? Gdje? – sigurna sam da su to najčešća pitanja koje ljudi postavljaju kad im spomenete animatore i specijalizaciju. Ali, najbolje da krenemo ispočetka.

U mjesecu studenom prošle godine započela je njihova avantura, za koju sami kažu kako još uvijek nije završila. Naime, godine 60-ak mladih u spomenutom je mjesecu krenulo u školu animatora, točnije na osnovnu formaciju animatora. Kroz četiri vikenda koje su, mladi iz različitih krajeva biskupije proveli zajedno, rodila su se nova prijateljstva koja su od velike važnosti u njihovim mladim životima. I sama poslovica – „Prijatelj je pola duše." – dovoljno govori o tome koliko su im baš prijatelji važni da različita životna iskušenja ne moraju prolaziti sami. Uz novostečena prijateljstva, važnu ulogu ima i razmjena vlastitih iskustava, ali isto tako i doživljaj Boga na neki novi i drugačiji način u svom životu.

Tridesetak odvažnih, odlučilo je krenuti dalje i tjedan dana ljetnih praznika provesti u pjesmi, radu, molitvi i slavljenju Gospodina. I konačno je prošle nedjelje, 18. srpnja, došao i taj tako dugo očekivani dan. Krenulo se rano ujutro, ali to nije umanjilo oduševljenje i želju animatora da što prije stignu u Baške Oštarije.

Naše su mlade tamo dočekali animatori instruktori kojima uvelike mogu zahvaliti na svemu doživljenome, ali i mladi iz Šibenske i Sisačke biskupije, te mladi iz Zagrebačke nadbiskupije. Sveukupno šezdeset i šestero mladih sa istom željom – postati animator. Kad smo već spomenuli animatore instruktore, bitno je napomenuti da je njih jedanaest, također iz različitih biskupija, bilo zaduženo za plan i organizaciju rada cijelog tjedna.

Program je bio poprilično gusto popunjen, ali našim animatorima to nije predstavljalo preveliki problem. Tempo rada bio je ubrzan i svatko bi se ubrzo umorio, ali sve se lakše prebrodi kad znaš da u svemu tome nisi sam, da imaš pored sebe prijatelja koji će ti uvijek pomoći. A i činjenica da je, na jednome mjestu tolika mladost okupljena u Kristu dovoljno govori o važnosti specijalizacije i pozivu animatora za svakoga od njih. Polaznici specijalizacije bili su različitih godina, točnije od 14 do 23 godine. Neki bi pomislili da je njihov zajednički život nemoguć, ali sami polaznici svojim nam osmjesima potvrđuju da im je ovo jedan od najljepših tjedna u njihovim mladim životima. I sami kažu kako im je tjedan prošao brže nego što su očekivali. Najbitnije je, kažu, prihvatiti svaku osobu koliko god ona bila drugačija od tebe i tada je sve moguće.

Dan im je bio prožet radom, pjesmom i molitvom – gdje se posebno ističu večernje molitve koje su polaznici sami pripremali.

Uz svakodnevne radionice, igre, predavanja, plesove, banseve uvijek se nađe malo vremena i za razgovor, veselje, smijeh i ostale mladenačke oblike zabave. Svaki je dan bio tematski organiziran i svaki dan se moglo naučiti nešto novo – kako pristupiti mladima i djeci, kako im pokazati da Isus može ispuniti naš život, važnost sporta i važnost uključivanja mladih u razne sportske i društvene aktivnosti, o tome što je komunikacija i koliko je komunikacija važna u našim životima, o pravilima lijepog i pristojnog komuniciranja i ostale, jednako zanimljive teme.

Kao mali odmor od napornih dana, sredina tjedna bila je predviđena za izlet u Karlobag gdje su animatori mogli uživati u suncu i ljepotama našeg Jadranskog mora. No, četvrtak je već bio povratak na dobro poznati zgusnuti način rada. Ponekad je bilo teško, ponekad se činilo da više ne možemo, ali onda, kao kad duga poslije kiše, uvijek se nešto dogodi i pokaže nam da možemo, da je Gospodin uz nas i da je s Njime i po Njemu lako odraditi zadatak koji nam je povjeren.

Mislim da nije potrebno govoriti da ćemo dugo pamtiti ovaj tjedan, ali večeri su one koje nam ipak izmamljuju neki poseban osmjeh na lice. Svake bi večeri imali drugačije organizirano vrijeme. A onaj finalni završetak kojeg su animatori u potpunosti sami organizirali i odradili, te svoje instruktore potpuno oborili s nogu dovoljno govori da su novopečeni animatori spremni preuzeti poslove u svojim župama i kvalitetno obavljati svoje zadaće.

I tako je, dan po dan, došla i nedjelja, dan polaska kući, dan rastanka. Novi početak za svakoga od njih. I iako su bili izuzetno ponosni sami na sebe, jer su uspjeli u svojim naumima, taj ih ponos nije spriječio da na rastanku puste pokoju suzu. Ta, ipak su tjedan dana živjeli s ljudima od kojih se sad trebaju oprostiti. Od toga dana svatko kreće svojim putem, i tko zna kad će se opet u ovakvom broju ponovno okupiti. Ali, ono što im ostaje jesu sjećanja na tih predivnih tjedan dana i osjećaj koji se budi u njima svaku put kad ponove: „To! Uspjeli smo! Mi smo animatori!"

Biserka Varović