Jednoj je mladoj osobi u životu sve bilo "sve jedno" i, u biti, sve dosadno jer joj je, očito, sve bilo dostupno i omogućeno te nije imala razloga da se potrudi za neki smisleni viši cilj – jer ga nije otkrila. To ju je, iako izvana nasmijanu, otkrilo iznutra užasno praznom i jadnom.

Međutim, ni toga nije bila svjesna. Sve je imala, a ipak je iz dubina njezina bitka nijemo vikala ona iskonska čežnja: "Što mi je činiti da baštinim pravu sreću?" (mladić u evanđelju kaže "život vječni"). To je danas krik mnogih ljudi, osobito mladih, koji traže sreću u različitim "dozama", tj. porcijama sreće, nalazeći u njima, s vremena na vrijeme, samo pri-vremenu utjehu. I umjesto da se okrijepe na pravom Izvoru, isto ih neznanje tjera da svoju neutaživu žeđ opet gase u sljedećoj dozi, pa opet... dok se ne dogodi – predoziranost. Kako je teško u kraljevstvo onome koji je predoziran bogatstvima ovoga svijeta i njegovom mudrošću, njegovim ispraznostima, pomodarstvom, senzacionalnošću, kratkotrajnim zadovoljstvima i karijerama...

No, i mi, koji u sebi nosimo prvine Duha, jesmo li doista stavili u drugi plan „svoje želje" i više zavoljeli ono što nam Krist obećava (i daje) ili smo ipak sačuvali mentalitet ovog "bogatog" mladića, kojemu je, iako je sve imao, i dalje bilo sve "sve jedno"? 

P.S. Budimo veliki ispod zvijezda.