Prispodoba o zlim vinogradarima
Draga braćo i sestre,
Prispodobe o vinogradu, vinovoj lozi, grožđu, vinu, često su prisutne u evanđeljima. Vinogradarstvo je bilo blisko tadašnjim Isusovim suvremenicima, jer se gotovo svatko njime bavio ili pomagao ili uživao njegove plodove. Tako je, možemo to tako slobodno reći, i s ovim našim krajevima. Ima li koga od vas da ne zna kako izgleda trs, grožđe, listovi… Ima li koga tko barem jedanput u životu nije bio u berbi?
Prispodoba koju je ispričao Isus ide u istom smjeru. Zemljoposjednik je ostavio svoj vinograd na upravljanje vinogradarima, koji su ga prisvojili i u svojoj pohlepi ubili sve gospodareve sluge koji su došli po plodove pa čak i samog gospodareva sina. Tri puta je gospodar slao sluge i naposljetku sina. Isus tu završava prispodobu i pita prisutne što će se dogoditi kada se vrati gospodar. Svi zaključuju kako će zli vinogradari biti ubijeni i da će priliku dobiti drugi pošteni.
Zašto se to sve tako odvilo. Prije svega udaljenost između gospodara i vinogradara je bila velika. A kada je ona velika i dugotrajna onda čovjek pomisli da mu je sve dopušteno. Slično je i u našem odnosu s Bogom. Onaj koji je daleko od njega, koji ga ne traži i ne čezne za njim, bit će spremniji na zla djela od onoga koji Boga priznaje svojim gospodarom i iskreno ga štuje. „Milost tvoja i blizina miri srca prestrašena.“ Kaže himan.
Druga stvar jest zatvorenost vinogradara i briga samo za same sebe. U svijetu možemo vidjeti da svaka zajednica koja se zatvara u sebe samu, jest nužno usmjerena vlastitoj propasti. Čovjek je biće interakcije te i zajednice koje on čini također traže interakciju s drugima. S kršćanskom zajednicom, Crkvom, koja je teritorijalno podijeljena na biskupije i župe jest slično. Isus je mnogo puta govorio kako treba izaći: „Idite po svem svijetu…“, pa je slao učenike u sela, susretao odbačene od društva, svoje protivnike, ali i svoje simpatizere. U ovo vrijeme nam i papa Franjo o tome progovara svojim brižnim riječima i kaže kako je zadaća kršćanina izići iz vlastite sigurnosti župe, Crkve, molitvenih zajednica i djelovati izvan njih. Kaže papa da mu je draže, ako se pritom i zaprljamo, nego ako ostanemo čisti unutar zidina brige za sebe i vlastitog zadovoljstva.
Samo otvaranjem vrata vinograda i dopuštanja ubiranja plodova (berbe), mogu ti plodovi biti uživani i vidljivi. Crkva bez te djelatnosti na koju nas i ovaj evanđeoski ulomak, između ostalog poziva, slijedi svećeničke glavare i starješine iz Isusovog doba, koji su u toj tvrdoći i zatvorenosti, odbacili i samoga Božjeg Sina. Mi smo, braćo i sestre ti „drugi“ kojima je dano da budu vinogradari, kojima je dan kamen zaglavni. Plodovi koje primamo u našim susretima sa Gospodinom kod nedjeljne euharistije ne smiju biti zadržani samo za nas same. Tu nam je Evanđelje uvijek jedna stalna kritika i poziv na dijeljenje dobrih plodova danih nam od Gospodina. Možemo reći kako Crkva uvijek iznova sama sebe ispravlja i sebi čita sebi jednu kritiku, čitajući Evanđelje. Kritiku ne trebamo toliko slušati od drugih ljudi koji često Crkvi ne samo da ne žele dobro, već joj štoviše žele oduzeti vjeru kojom primamo plodove za naš zemaljski i nebeski život.
Dakle, plodovi koje primamo na našim euharistijskim susretima jesu i za druge, za one odbačene, za one u potrebi, i to ne samo materijalnoj. Za one koji se možda više ne osjećaju kao naša braća i sestre, ali koji nas promatraju.
Danas smo se svi mi uputili iz svojih domova prema našoj župnoj crkvi. Naši susjedi, oni koji ne idu na misu, vjerojatno su nas vidjeli i znaju da smo već, po običaju krenuli k misi. Zašto oni ne idu na misu ne treba nas zanimati u smislu da bismo o tome htjeli što više znati, tj. utažiti svoju znatiželju. Ali nas treba pogoditi i potaknuti da upravo tim ljudima damo svjedočanstvo otajstva naše vjere – euharistije, na kojoj blagujemo samog Gospodina i suobličujemo se njegovoj slici. Ti isti naši susjedi će vjerojatno vidjeti i naš povratak s mise. Netko će nas možda pitati nešto, pozdraviti nas, a neki će možda biti nezainteresirani ili ćemo na neke zbog same činjenice da smo bili na misi djelovati odbojno. Bilo kako bilo, i njima smo poslani. I oni smiju vidjeti Božje plodove na nama. Ovo je bio jedan primjer vezan uz susjede, ali isto vrijedi i za naše poznanike, one kojima nas dragi Bog uputi.
I ne zaboravimo jedni druge u našim zajednicama, nego Pavlovim riječima:
„Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“
Neka nas u tome obodri i osnaži povjerenje dano nam od Isusa, kao „drugim vinogradarima“ koji grade na pravom, zaglavnom kamenu."
NikolaTomašević, đakon
