Ovo sam razmišljanje i svoje obraćanje vama, dragi mladi, s razlogom naslovio Korizma – osobni i zajednički hod kroz pustinju. Radi se, dakle, o sasvim osobnom pristupu koji se želi postići na relaciji ja – Bog i zajedničkom pristupu u kojemu želimo drugome biti potpora te od drugog i drugih očekujemo da nama, osobno, budu potpora.

Također se radi o hodu, a ne o nečemu što je statično, okamenjeno. Dakle, riječ je o jednoj dinamici koja poznaje i uspone i padove te iz istog razloga poniznom nastojanju da se dosegne željeni cilj. Hoćemo li ga postići u vrijeme toga hoda to je drugo pitanje. Na nama je da se odvažimo, tj. angažiramo kao cjelovita bića, duha, srca i uma, usmjerujući svoje snage onome čiji nas glas tijekom korizme privlači k sebi. I zato je važno čuti Božju riječ da bi nas, prvo: hrabrila i krijepila i, drugo: da bismo je mogli vršiti, a ne izmišljati nekakve pokore koje ne koriste ni našem osobnom rastu ni rastu zajednice.

Što je korizma? Korizma, obzirom na vrijeme, obuhvaća 40 dana i na latinskom se jeziku zato naziva quadragesima, dok je termin kojeg koriste Nijemci Fastenzeit kojim se naglašava razdoblje posta. Sam broj jest simboličan i ispočetka se ticao zapravo 40 sati koje je Isus proveo u grobu te se priprava vezala neposredno uz Uskrs. Na 40 dana se produžuje negdje od 306. god. kao vrijeme priprave za ispovijed na Veliki četvrtak onih kršćana koji su zatajili vjeru za Dioklecijanova progonstva. Kasnije se tim javnim pokornicima pridružuju i katekumeni, tj. odrasli pripravnici na sakrament krštenja. Jedna i druga nemaju cilj u sebi, nego u pripravi za Uskrs, na životnu preobrazbu koja je nastala uskrsnom Kristovom preobrazbom – na tome je, dakle, naglasak. Sam broj zapravo je model života u malom, budući da neki cijeloživotni vijek vole nazivati, ne zemaljskim životom, nego „zemaljskom kušnjom". Kako god bilo. Dobro je reći da se iz tih četrdeset dana izuzimaju nedjelje jer nedjelja kao dan Gospodnji evocira vječnost u kojoj više neće biti vremena ni prostora podložnog mijenama i trpljenjima. Zato te nedjelje, takorekoć, diktiraju boje korizmenog raspoloženja.

U samu korizmu ulazimo obredom pepeljenja na „čistu srijedu". Vjernik je taj dan obavezan postiti i ne mrsiti. Pred kraj prvog tisućljeća pepeljilo se javne pokornike koji su uz to oblačili i pokorničko odijelo, a u 11. st. praksa pepeljenja proširuje se na sve vjernike. I dok je naglasak u najranije vrijeme bio na tome da se čovjek podsjeti kako je smrtan, prah i pepeo (riječi koje čujemo danas u obredima sprovoda) današnja formula glasi: „Obrati se i vjeruj evanđelju". U biti ništa novo, nego samo pojačavanje tog osnovnog raspoloženja kroz tih 40 dana – zato korizmu i došašće nazivamo „jakim vremenima". Zanimljiv je i kontekst u koji je umetnuta sama gesta pepeljenja. Stavljanje pepeljenja iza evanđelja ima svoje opravdanje upravo u tome što se želi reći: post, pokora, askeza i odricanje u sebi nemaju smisla ukoliko ne postajem više evanđeoski tj. nebeski čovjek. A to opet ne znači da postajem neki čudak, duhovnjak, nego čovjek po mjeri Isusa Krista čija se životna biografija može svesti u pet riječi: „Prošao je zemljom čineći dobro". To smo pozvani nasljedovati.

Kako nas slavlje nedjeljnih svetih misa priprema kroz korizmu? Prvo nas korizmeno predslovlje u svojoj sintezi ovako ohrabruje: „Jer ti nam svake godine daješ da radosno čekamo vazmene blagdane... pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi... te nas primanjem svetih otajstava obdariš svojim božanskim životom." Svaka korizmena nedjelja ima svoj naziv, dajući nam smjerokaz kako se pripremiti na slavlje, koje pjesme izabrati, kakvo raspoloženje izazvati. Tako je naziv prve nedjelje „Invocabit" – Zazvat će me; druge nedjelje „Reminiscere" – Spomeni se; treće „Oculi" – Oči su moje; četvrte „Laetare" – Veseli se; pete „Iudica" – Dosudi mi ili Lazarova nedjelja. U svakom slučaju, tematika korizme svake godine započinje Isusovom kušnjom i pobjedom nad Božjim (čitaj ljudskim) protivnicima. Druga pak nedjelja govori o preobraženju koje ublažava sablazan križa i smrti, govoreći o sigurnoj pobjedi pa i onda kad nam se čini da gubimo. Treća nedjelja u Isusovom razgovoru sa Samarijankom očituje Isusa kao zdenac – dubinu i izvor života. Zanimljiva je 4. nedjelja kada svećenik može obući misnicu roze boje, a ne ljubičaste, u znak sjećanja na papino blagoslivljanje zlatne ruže označujući simboličku pobjedu proljeća nad zimom. Peta nedjelja donosi nam posebnost jer se tada zastiru križ i slike. Ta nam gesta sugerira da je važno podvrgnuti postu i oči, od kojekakvih slika, TV i internetskih sadržaja jer sve, doduše, koristi ali nije uvijek i dobro (kaže sv. Pavao).

S obzirom na Križni put, vjeruje se već od 5. st. da ga je Marija prakticirala još za života. Radi se zapravo o putu kojim je Isus, vođen Duhom, išao do svoje proslave, a po njemu i naše. To je, dakle, put Duha, koji nas vodi i tješi na putu našeg života, uvodeći nas u istinu našega postojanja koje se dovršava u kući nebeskog Oca... i zato daj „da po muci njegovoj i križu privedeni budemo k slavi uskrsnuća po istom Kristu Gospodinu našemu". Ovim riječima želim Vam osmišljenu i plodonosnu korizmu.

vlč. Tihomir Kosec