Među 2500 mladih Hrvata, na hodočašću povjerenja na Zemlji u Ženevi prisustvovali su i mladi varaždinske biskupije. Priključili smo se zagrebačkoj župi Blaženog Augustina Kažotića. Pokupili su nas kod varaždinske katedrale 27. 12. 2007. oko 20:30h. Prije samog polaska sve nas je pozdravio i sretan put zaželio predstojnik ureda za mlade varaždinske biskupije vlč. Damjan Koren.

Putovali smo po noći, a prvo značajnije stajalište (kojeg smo svi bili svjesni) bilo je u Valle d' Austu. Nešto poslije 11:00h stigli smo u Ženevu. Prijave su bile u jednoj školi gdje su nas rasporedili po župama, ali prije toga smo pozorno slušali upute kako živjeti u Ženevi. Tamošnji animatori stvarno su dobro odradili svoj posao. Zaista su se potrudili ugoditi svim našim željicama. Zajednička fotka ispred škole, a nakon toga odlazimo u potragu za župom u kojoj smo smješteni. Slika 04

Većina Kršćana u Švicarskoj su protestanti, tako nas je i većina mladih bila smještena u protestantskim župama tj. obiteljima. Prijem u župama bio je srdačan. Spremili su nam okrijepu koja je nakon 16satnog puta jako dobro došla. Juha iz vrečice tad je bila najbolja koju smo ikad jeli u životu. Ubrzo, obitelji su došle po nas. Naravno, svaka obitelj je specifična za sebe, ali koliko je meni poznato svi su imali dobra i lijepa iskustva.

Iako fizički vrlo umorni, veselili smo se odlasku na zajedničku večernju molitvu na Ženevskom velesajmu – svjesni smo da molitva odmara i duh i tijelo…

Uz Taizeovske pjesme i osobne molitve za mir, za meditaciju u tišini posebno su bila nadahnjujuća razmatranja brata Aloisa. Sva njegova detaljnja razmatranja tih dana u Ženevi možete pročitati na http://www.taize.fr/hr_article5753.html , ali postoje stvari koje sam zapisivala tamo na licu mjesta a posebno se me se dojmile. Pa tako prvu večer brat Alois razmatranje je započeo s činjenicom kako smo raznoliki: “Došli ste ovamo iz svih zemalja Europe, a neki i s drugih kontinenata. Želimo ovu veliku raznolikost primiti kao dar. Svi mi pripadamo istom zajedništvu Crkve.” Zatim se osvrnuo na latinoamerički susret mladih u Cochabambi, u Boliviji: “U toj su zemlji društvene i ekonomske napetosti ogromne. No, ondje sam susreo mlade koji su vrlo svjesni problema, koji su se spremni posvetiti pomirenju, žele se boriti pomirenoga srca. U povijesti naroda ponekad je dovoljno samo nekoliko ljudi kako bi prevagnuo mir.” Brat Alois ističe da kako u Boliviji tako i drugdje postoji hitna potreba za pomirenjem i nastavlja: “ No, što je pomirenje? Brat Roger nije imao strategiju pomirenja, nego je išao ususret drugima, tko god bili.

Pomiriti se znači ići ususret drugima, a to počinje s našim osobnim odnosima: uporno tražiti ljudsko zajedništvo sa svojim bližnjima. Ne obeshrabrujemo li se prebrzo kada se suočimo s napetostima i nerazumijevanjem? Sreća se gradi s vremenom.“...“ Koračanje paralelnim putovima može stvoriti ravnodušnost između skupina i pojedinaca. I, s vremenom, rastu predrasude i nerazumijevanje .”…” Naše zalaganje za pomirenje nalazi svoj izvor u pomirenju koje Bog nudi nama . Božje praštanje može dirnuti dubinu našega bića; omogućava nam da se rodimo u novom životu. Kroz Kristov život vidimo da se Bog nikada ne umara po činjući uvijek iznova koračati uz nas. Da, Isus je preuzeo rizik vjerovanja u ljude; dao nam je sve svoje povjerenje.”

Svake večeri nakon razmatranja čitala su se imena zemalja iz kojih su stigli mladi te se za njih i molilo.

Sljedeći dan započeo je jutarnjom molitvom u župi te nakon nje sastanci po malim skupinama. U prvom dijelu imali smo radionicu na temu „Kada prevlada osjećaj nemoći, koje putove nade možemo otvoriti“ Bavili smo se pitanjima zašto mislimo da smo nemoćni kad smo suočeni sa sukobima i nepravdom; daje li nam vjera povjerenje da je bolja budućnost moguća; što činiti da različitost ne donosi podjele i rivalstva već jedno obostrano obogaćenje i radost.

U drugom dijelu rada po grupama gospođa koja u župi vodi kateheze s djecom pričala nam je kako u Ženevi stoje stvari što se tiče religije.

Naime, već sam na početku spomenula kako su većina vjernika Kršćana u Ženevi protestanti. Slavlja imaju jednom tjedno kojima prisustvuje 15 ili maksimalno 20 ljudi. Vjeronauk u školama je zabranjen! Najtužnija činjenica od svega jest da ako su roditelji neke djece ateisti ili točnije rečeno nereligiozni ljudi, djeca nemaju od koga niti kako saznati za Boga i o Bogu. Nad ovime mislim da bi se svi trebali zamisliti i biti zahvalni Bogu na onome što nam je dano...

Nakon rada po grupama obično bismo ostajali još kratko vrijeme družiti se u župi, a potom na ručak na Palexpo (velesajam) te zajednička molitva.

Poslije podne mogli smo sudjelovati na nekoj od radionica koje su se održavale na raznim mjestima po gradu. Osim toga slobodno vrijeme koristili smo za razgledavanje i razne avanture po Ženevi.

Od zanimljivih stvari istaknula bih prvenstveno njihov javni prijevoz – točnost im je vrlina! Tramvaji, busevi i trolejbusi UVIJEK dolaze na vrijeme. Ukoliko su na stanicu stigli ranije od predviđenog, uključit će sva 4 pokazivača smjera i čekati točnu minutu kada trebaju krenuti. Mi smo po prvi puta vidjeli vlak na kat. Jedna od glavnih atrakcija u Ženevi je naravno ogomno jezero sa „šiktalom“ (kako smo ga mi po domaćem nazvali). A to je onaj vodoSKOK i vodoPAD u jednom. Također, na obalama jezera možete hraniti galebove koji vam lete iznad glave i gotovo jedu iz ruke. I meni osobno najljepši prizori bili su kad hodate gradom, na kraju ulice vidite ili planinu ili „šiktalo“, a ono se često vidi i iznad mnogih zgrada – sve kao da završava nekom slikom, kao da ništa nije stvarno. Vrlo nam je zanimljiv bio i stolac ispred zgrade UN-a,  zatim razne skulpture, a imali smo vremena i za jednu vožnju u lunaparku. Naravno, postoje još mnoge stvari koje smo željeli posjetiti, vidjeti i isprobati, ali naš cilj bio je hodočašće tako da smo ipak najviše vremena posvetili molitvi...

Nakon podnevne molitve kratko razmatranje brata iz Taizea bilo je na temu: „Boriti se pomirenog srca“ „U zajedničkoj molitvi Bog nas prima i daje nam mir“...“Mir molitve ne umrtvljuje, ne znači zaborav, nepetosti, sukobe, nepravednih situacija. U molitvi mogu postati svjestan da sam uzrok nekim lošim odnosima. Evanđelje nas poziva kako da to riješimo (Mt 5, 23-24). Prvi korak pomirenja i nije tako težak. Ostavi svoj dar i bez njega možeš otići pomiriti se sa svojom braćom. Čemu ta hitnost pomirenja? Bog jest mir. Tragati za Bogom i mirom isto je. Krist nas poziva da se založimo i težimo za pomirenjem srca. i posljednja stvar – da bi napredovali na putu pomirenja trebamo prestati postavljati pitanja tko je kriv i tko bi se trebao ispričati. Ni Bog nas ne upućuje tako, ni Bog ne daje uvijete.“

Drugog dana našeg hodočašća nakon večernje molitve slijedila je molitva oko križa, no prije toga razmatranje brata Aloisa: „ U našem modernom svijetu mnogima je teško vjerovati Bogu. Mnogim ljudima Božja prisutnost čini se nepojmljiva. Nedavno sam posjetio braću koji 30 godina žive u Koreji. Ono što me se dojmilo jest da je molitva ondje prirodna gotovo za svakoga. Naravno, u tim društvima nema manje nasilja nego na Zapadu, ali ima više osjećaja za nešto onostrano “nešto više”. Jedan od razloga zbog kojih smo tu zajedno jest da obnovimo naše unutarnje živote. Osjetljivost na Božju nazočnost u našem životu nužna je. No, kako ponovno otkrivati osobni odnos s Bogom? U svima nama postoji žeđ za beskrajnom ljubavi. Ne smijemo napustiti taj san! Bog nas je stvorio s tom željom za apsolutnim. Na nama je da odgovorimo zalažući svoje živote. Možda razumijemo vrlo malo od Evanđelja, ali i to je dovoljno za početak. Provedimo u praksu ono malo što smo shvatili! Na taj smo način vođeni prema većem razumijevanju. I, istovremeno, oko sebe prepoznajemo druge ljude koji žive Evanđelje. To je ljepota zajedništva.“...“Mi ne slijedimo ideal nego osobu Krista. On je po Duhu Svetome nazočan u svakome od nas. Ne napušta nas čak ni u našim propustima i pogreškama. Reći “DA” Kristu znači predati se njegovoj nazočnost i njegovom potpunom praštanju. Da, Bog nije ništa drugo nego praštanje i dobrota. Kroz Krista, došao je među nas na neočekivan način: bez zaštite, čak i ranjiv. Što još možemo učiniti, osim pokloniti se u tišini i pružiti dobrodošlicu Božjoj nazočnosti? Ovdje pronalazimo novu slobodu.”

U nedjelju, 30. prosinca, sudjelovali smo na nedjeljnom bogoslužju u župi. Za neke je to bio prvi susret s protestantskom službom, a vrlo simpatično bilo je vidjeti pastoricu koja predvodi službu. Zahvaljujući brojnim pjevačima u našoj grupi te dvojici izvrsnih svirača, bili smo pozvani da tijelom službe otpjevamo nekoliko tradicionalnih hrvatskih Božićnih pjesama. 

Poslije službe, naravno nezaobilazan domjenak i zajedničko slikanje s pastoricom Izabel te njenom kćerkom Sarom.

Nakon večernje molitve slijedilo je slavlje svjetla u koje nas je svojim razmatranjem uveo brat Alois: “ Večeras će naša molitva biti osvijetljena svijećama. Svjetlost koju ćemo prenijeti jedni drugima dolazi iz Betlehema. Molimo da ta zemlja tolikih vjernika različitih religija konačno iskusi mir.”…”Ovaj plamen mira ne možemo zadržati samo za sebe. Kristovo svjetlo sja za sve. Ono svijetu donosi nadu mira. Povjerenje u Boga ostaje živo i raste u nama ako ga dijelimo s drugma. Jedino zajedno možemo prenositi Kristovo svjetlo. Danas se mi, u ime istine Evanđelja, želimo pomiriti. Kako možemo biti vjerodostojni govoreći o Bogu ljubavi ako ostanemo razjedinjeni? Ne gubimo više svoju energiju na suprotnosti, ponekad u samome srcu naših Crkava. U Kristu je Bog pomirio čovječanstvo sa sobom. Pruža nam dobrodošlicu u Kristu i dijeli s nama svoj vlastiti život. Pomirenje je ponovno uspostavljanje povjerenja između Boga i ljudi, i to povjerenje preobražava odnose među ljudima. Naše traganje za pomirenjem može jedino biti slično Božjem ponašanju prema nama. Ono znači približavanje jednih drugima kako bi se omogućila razmjena darova.” … “ Ova bdijenja pomirenja mogu nadrasti zidove koje su izgradila naša društva. Možemo zbližiti ljude koji se obično ne druže.” … “Povjerenje u Boga znači preuzimanje odgovornosti za druge.” … “Vama, mladima, ostaje zadatak preuzeti inicijativu. Oni koji su nositelji odgovornosti u Crkvama podržat će vas. Na mladima je priprema ovih «bdijenja pomirenja». Slika 19 i 20

Zadnji dan u godini također smo započeli jutarnjom molitvom u župi te sastancima po malim skupinama. “Proširiti naše prijateljstvo prema svima” bila je tema posljednje radionice. Po skupinama smo razgovarali s mladima iz Poljske, Njemačke te Ženeve i razmjenjivali iskustva s ovakvih susreta, učili o kulturama i načinu življenja u pojedinoj zemlji.

U posljednjoj zajedničkoj molitvi na Palexpou, razmatranje brata Aloisa bilo je temeljeno na onome što možemo ponijeti sa sobom s ovog hodočašća povjerenja na Zemlji: “Što možemo ponijeti sa sobom od iskustava ovih dana? Svatko će pokušati osobno odgovoriti na ovo pitanje. No, ne postoje li za sve nas dvije stvari koje ćemo ponijeti: dobrota ili srdačnost i jednostavnost? Gostoprimsvo je iskustvo onoga što Crkva jest: mjesto zajedništva i istovremeno kvasac mira.” ... “ Dobrota, vezana uz jednostavnost srca, čini nas osjetljivima na siromašne, na dječje suze, na patnju nevinih širom svijeta.

Dobrota nema svoj izvor u nama. Našoj dobroti uvijek nešto nedostaje, ali na ovaj način ona teži apsolutnom, višoj vrsti dobrote. To je zraka Božje dobrote. Da , Bog nije ništa drugo nego ljubav i dobrota … Slika Boga kao strogoga suca zasigurno je uzrokovala mnogo zla. Usudimo se reći da Bog mo že samo voljeti . To je zahtjevna, ali i oslobađajuća Kristova poruka. Pa, izrazimo je svojim životom! Neka ovaj susret obnovi u nama u žitak preuzimanja rizika dobrote i jednostavnosti. Budimo svi nositelji pomirenja ondje gdje živimo! Pođimo ususret drugima, prijeđimo zidove na ših društava i naš ih Crkava !“

Novu godinu dočekali smo molitvenim bdijenjem za mir u zajedništvu s narodima koji pate. Nakon toga slijedio je „Festival naroda“ U ovoj župi Hrvatska se predstavila s dvije tradicionalne Božićne pjesme, nekoliko hrvatskih banseva te potaknula na zajednički zagrljaj svih 600tinjak tamo prisutnih mladih iz 10tak zemalja Europe s porukom: „Hrvatska vam poklanja jedan veliki zagrljaj!“

Prvog siječnja bio nam je posljednji dan u Ženevi. Nakon jutarnje molitve uslijedilo je još kratko druženje uz „tradicionalno“ izmjenjivanje e-mail adresa.

Sljedeće hodočašće održat će se u Belgiji i svi se nadamo ponovnom susretu i druženju. 

Iva Kuzmić