Dvoje "Varaždinaca" na biciklističkom hodočašću u Torino
S početkom ljetnog odmora donjeli smo vam dug popis ljetnih kampova i aktivnosti koje se održavaju u našoj biskupiji, diljem domovine i šire, a koje mladom čovjeku nude nužan odmor u i s Gospodinom. Dvoje mladih naše biskupije sudjelovalo je na jednom nesvakidašnjem hodočašću koje će zasigurno pamtiti cijeli život. Karla je jedna od njih, a njezino svjedočanstvo donosimo u nastavku!
"Povodom dvjestote godišnjice rođenja don Bosca, velikog učitelja mladih i utemeljitelja salezijanaca, bilo je organizirano hodočašće biciklima od Trsta do Torina (tj. Colle don Bosca, mjesto u kojem je don Bosco živio, a nalazi se 20km istočnije od Torina). Na tom hodočašću sudjelovalo je i nas dvoje „Varaždinaca“ – Bruno Herceg i ja.
Proslava don Boscovog rođendana spremala se više od godinu dana, a prije otprilike toliko vremena rodila se ista ideja i u našem glavnom gradu Zagrebu, u župi Svete Marije Pomoćnice na Knežiji. Začetnik ideje bio je don Goran Antunović, kada je na isti način s nekoliko mladih hodočastio u svetište Majke Božje Bistričke. S vremenom, ideja se širila, rasla i jednom slučajnošću je dospjela i do mene. Planinareći na Sljeme jedne nedjelje, upoznala sam djevojku Ivu koja je spomenula don Goranovu ideju. Tog trenutka nešto je u meni reklo: „Moraš ići“, pa se isto pojavilo na jeziku i izreklo: „Hoću i ja!“ Svaki put kad se sjetim tog trena podsjeti me na citat iz Ivanovog evanđelja: „Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3,8) Tako sam se, po Duhu Svetom, odlučila na hodočašće, a i isto spomenula Bruni koji se ubrzo pridružio.
Na sam put krenuli smo 9. kolovoza, nakon dvosatnog pakiranja; bicikli, koferi i hrana bili su spremni. Zajedno smo proslavili misu u kapelici na Knežiji, kratko smo ručali i krenuli put Trsta. Stigavši, večerali smo i spremili se na spavanje kako bismo se dobro odmorili. S obzirom da se radi o ljetnim mjesecima te zatvoreni prostori nisu najugodniji za boravak većeg broja ljudi, mnogi od nas odlučili su provesti noć na otvorenom – i nije nam bilo posljednji put.
Tu službeno počinje naša pustolovina. Jutarnja ustajanja u 5:15, doručak, spremanje nas samih i stvari i polazak nešto poslije 6 sati. Svaki dan je ruta bila različite duljine, ovisno o tome gdje smo trebali biti smješteni. Kretala se od oko 70 kilometara do najdulje od 150 kilometara, a prenoćišta su nam bila salezijanski centri. Kao osobi koja se do tada nije mnogo susretala sa salezijanskom duhovnošću, bilo mi je iznenađujuće do koje mjere su salezijanci živjeli svoju karizmu brige za mlade. Primjerice, salezijanski centri građeni su u najozloglašenijim četvrtima gradova da bi se približili onima najpotrebitijima.
Samo vrijeme bicikliranja nije bilo osobito društveno vrijeme – u skladu s prometnim propisima, uglavnom smo se vozili u koloni. Tijekom same vožnje, druženje je bilo ograničeno na pauze za odmor ili jelo. Dolaskom u mjesto prenoćišta krenuo je pravi suživot – upoznavanja, druženja, šale, a na kraju i životna svjedočanstava. Osobito dirljiva bila su svjedočanstva koja su se ticala vjere, onog što nam je svima bilo zajedničko i što nas je ujedinilo da krenemo na ovaj put.
Zajedno je bilo nas 20 hodočasnika, 16 je vozilo bicikl, tri vozača te jedan kuhar. U sjećanju na njih ostao mi je jedan poseban trenutak. Bio je to dan najduže rute, već kasno poslijepodne i imali smo problem s dogovaranjem pauza s kombijem koji nas je pratio (vozio je vodu i hranu). Da navedeno nadoknade, odlučili su nam se pridružiti u vožnji . Tako vozeći kroz grad, u jednom trenutku čula sam rečenicu: „Hej, Karla, hoćeš bananu?“- okrenula sam se desno, kad se iz poznatog kombija smiješe lica i viri jedna ruka s napola oguljenom bananom. Radilo se o tako malom činu, ali bio je tako divno iznenađenje i podizanje duha da mi je i sad, dok se prisjećam, teško skinuti osmijeh s lica.
Putem se pojavio i poneki tehnički, zdravstveni i duhovni problem, posebice motivacije– ali se u zajedništvu i riješio brzo. Zanimljivo je spomenuti da, iako je toga bilo, bilo je u neznatnim količinama. O tome svjedoči i to da se cijelim putem nije probušila niti jedna guma, a zajedno smo prošli više od deset tisuća kilometara.
Već je prošlo deset dana od uzbudljive pustolovine - bicikliranje oko 650 kilometara sjevernom Italijom. Iako smo kratko bili zajedno, ušli smo u jednu rutinu iz koje je i danas teško izaći. Često mi naviru sjećanja s puta. Teško je ne misliti na sve zajedničke dogodovštine proživljene na tom putu i nove ljude, a osobito na Božju providnost koja nas je pratila u svakom trenutku, u mnogim „slučajnostima“ i djelovala kroz prijatelje. Sjećam se posebno trenutka kad je put trebao postati teži. Radilo se o posljednjoj, brdovitoj etapi puta, pred sam Colle don Bosco (brdo kod Torina na kojem je don Bosco živio). Uhvatila me neka strepnja i strah – hoću li to moći, hoće li me bicikl poslužiti i stotinu drugih pitanja. Povjerila sam se jednom prijatelju kako se osjećam na što mi je odgovorio jednostavnom rečenicom: „Strah ne dolazi od Boga.“ Skoncentrirala sam se na rečenicu i krenula. I dalje nije bilo posve lako, ali nisam išla svojim snagama. Sjećajući se danas toga, lako se mogu poistovjetiti sa psalmom: „Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju.“ (Ps 77, 13; 15)
"Povodom dvjestote godišnjice rođenja don Bosca, velikog učitelja mladih i utemeljitelja salezijanaca, bilo je organizirano hodočašće biciklima od Trsta do Torina (tj. Colle don Bosca, mjesto u kojem je don Bosco živio, a nalazi se 20km istočnije od Torina). Na tom hodočašću sudjelovalo je i nas dvoje „Varaždinaca“ – Bruno Herceg i ja.
Proslava don Boscovog rođendana spremala se više od godinu dana, a prije otprilike toliko vremena rodila se ista ideja i u našem glavnom gradu Zagrebu, u župi Svete Marije Pomoćnice na Knežiji. Začetnik ideje bio je don Goran Antunović, kada je na isti način s nekoliko mladih hodočastio u svetište Majke Božje Bistričke. S vremenom, ideja se širila, rasla i jednom slučajnošću je dospjela i do mene. Planinareći na Sljeme jedne nedjelje, upoznala sam djevojku Ivu koja je spomenula don Goranovu ideju. Tog trenutka nešto je u meni reklo: „Moraš ići“, pa se isto pojavilo na jeziku i izreklo: „Hoću i ja!“ Svaki put kad se sjetim tog trena podsjeti me na citat iz Ivanovog evanđelja: „Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ (Iv 3,8) Tako sam se, po Duhu Svetom, odlučila na hodočašće, a i isto spomenula Bruni koji se ubrzo pridružio.
Na sam put krenuli smo 9. kolovoza, nakon dvosatnog pakiranja; bicikli, koferi i hrana bili su spremni. Zajedno smo proslavili misu u kapelici na Knežiji, kratko smo ručali i krenuli put Trsta. Stigavši, večerali smo i spremili se na spavanje kako bismo se dobro odmorili. S obzirom da se radi o ljetnim mjesecima te zatvoreni prostori nisu najugodniji za boravak većeg broja ljudi, mnogi od nas odlučili su provesti noć na otvorenom – i nije nam bilo posljednji put.
Tu službeno počinje naša pustolovina. Jutarnja ustajanja u 5:15, doručak, spremanje nas samih i stvari i polazak nešto poslije 6 sati. Svaki dan je ruta bila različite duljine, ovisno o tome gdje smo trebali biti smješteni. Kretala se od oko 70 kilometara do najdulje od 150 kilometara, a prenoćišta su nam bila salezijanski centri. Kao osobi koja se do tada nije mnogo susretala sa salezijanskom duhovnošću, bilo mi je iznenađujuće do koje mjere su salezijanci živjeli svoju karizmu brige za mlade. Primjerice, salezijanski centri građeni su u najozloglašenijim četvrtima gradova da bi se približili onima najpotrebitijima.
Samo vrijeme bicikliranja nije bilo osobito društveno vrijeme – u skladu s prometnim propisima, uglavnom smo se vozili u koloni. Tijekom same vožnje, druženje je bilo ograničeno na pauze za odmor ili jelo. Dolaskom u mjesto prenoćišta krenuo je pravi suživot – upoznavanja, druženja, šale, a na kraju i životna svjedočanstava. Osobito dirljiva bila su svjedočanstva koja su se ticala vjere, onog što nam je svima bilo zajedničko i što nas je ujedinilo da krenemo na ovaj put.
Zajedno je bilo nas 20 hodočasnika, 16 je vozilo bicikl, tri vozača te jedan kuhar. U sjećanju na njih ostao mi je jedan poseban trenutak. Bio je to dan najduže rute, već kasno poslijepodne i imali smo problem s dogovaranjem pauza s kombijem koji nas je pratio (vozio je vodu i hranu). Da navedeno nadoknade, odlučili su nam se pridružiti u vožnji . Tako vozeći kroz grad, u jednom trenutku čula sam rečenicu: „Hej, Karla, hoćeš bananu?“- okrenula sam se desno, kad se iz poznatog kombija smiješe lica i viri jedna ruka s napola oguljenom bananom. Radilo se o tako malom činu, ali bio je tako divno iznenađenje i podizanje duha da mi je i sad, dok se prisjećam, teško skinuti osmijeh s lica.
Putem se pojavio i poneki tehnički, zdravstveni i duhovni problem, posebice motivacije– ali se u zajedništvu i riješio brzo. Zanimljivo je spomenuti da, iako je toga bilo, bilo je u neznatnim količinama. O tome svjedoči i to da se cijelim putem nije probušila niti jedna guma, a zajedno smo prošli više od deset tisuća kilometara.
Već je prošlo deset dana od uzbudljive pustolovine - bicikliranje oko 650 kilometara sjevernom Italijom. Iako smo kratko bili zajedno, ušli smo u jednu rutinu iz koje je i danas teško izaći. Često mi naviru sjećanja s puta. Teško je ne misliti na sve zajedničke dogodovštine proživljene na tom putu i nove ljude, a osobito na Božju providnost koja nas je pratila u svakom trenutku, u mnogim „slučajnostima“ i djelovala kroz prijatelje. Sjećam se posebno trenutka kad je put trebao postati teži. Radilo se o posljednjoj, brdovitoj etapi puta, pred sam Colle don Bosco (brdo kod Torina na kojem je don Bosco živio). Uhvatila me neka strepnja i strah – hoću li to moći, hoće li me bicikl poslužiti i stotinu drugih pitanja. Povjerila sam se jednom prijatelju kako se osjećam na što mi je odgovorio jednostavnom rečenicom: „Strah ne dolazi od Boga.“ Skoncentrirala sam se na rečenicu i krenula. I dalje nije bilo posve lako, ali nisam išla svojim snagama. Sjećajući se danas toga, lako se mogu poistovjetiti sa psalmom: „Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju.“ (Ps 77, 13; 15)
Cijelo hodočašće za mene je bilo jedno izrazito pozitivno iskustvo . Koliko je različitih ljudi Gospodin doveo na jedno mjesto, načine na koje smo se nadopunjavali, svaki od nas poseban kakav jest ... Malo je reći da će mi ovaj put i ljudi ostati u lijepom sjećanju. Cijela ekipa ima posebno mjesto u mom srcu, a vjerujem da ovo nije naše posljednje druženje. Na kraju bih preporučila svakom, koga Gospodin potakne, da doživi ovakvo nešto!"
Karla Gotić
(Fotografije: Bruno Herceg)
