Održan biskupijski susret srednjoškolaca Varaždinske biskupije pod nazivom "Marija fest - Molve 2020."
MOLVE, 18. 10. 2020. Na Misijsku nedjelju mladi su, iako u vanrednim okolnostima, što fizički što virtualno, pohodili naše podravsko Marijansko svetište u Molvama na susretu mladih Varaždinske biskupije Marija fest – Molve 2020.
U jeku trenutne pandemije COVID-19, poštujući preporuke mjerodavnog Civilnog stožera, 50-tak mladih, uglavnom iz istočnih dekanata naše biskupije - Koprivničkog, Đurđevačkog i domaćeg Virovskog dekanata pristigli su u rano popodnevnim satima u Molve.
Nakon pozdrava župnika domaćina i pokretača ovog biskupijskog susreta mladih, fra Zdravka Tube i vlč. Tihomira Koseca, predstojnika Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije te uvodnih pjesama, uslijedila je kateheza pod nazivom "Ojunači se!" koju je održao vjeroučitelj savjetnik Josip Saša Milec.
„Kada sam nazvan i pitan od strane Ureda za mlade bih li mogao nešto pripremiti za vas danas, nije mi trebalo mnogo da odaberem temu „ohrabrenja“. Strah je jedna od značajnih tema ljudskog života, svi se nečega bojimo: mame nakon roditeljskog sastanka, zubara, paukova, ali se bojimo i za zaista životno važne stvari, hoću li pronaći nekoga za život, bojimo se bolesti, hoću li uspjeti, bojimo se kada započinjemo nešto novo i često preko mjere brinemo. Strah je uvijek nekako prisutan. Meni je osobno tu uvijek, uz dobre ljude, uskakala i riječ Božja: »Budi odvažan i hrabar jer ćeš ti uvesti narod ovaj da primi u baštinu zemlju za koju se zakleh ocima njihovim da ću im je dati. Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno ni lijevo da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš. Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima. Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.« (Jošua 1, 6-9) – započeo je vjeroučitelj Saša svoju katehezu.
„Što zapravo znači biti hrabar? Često se misli da je hrabrost suprotnost strahu, no u temelju svake hrabrosti jest strah. Strah koji i sad osjećaš. Tko nije upoznao strah ne može biti hrabar. Ohrabriti se znači nadvladati svoj strah i napraviti nešto čega smo se bojali, najčešće nešto veliko i bitno, ali treba nam poticaj!“, nastavlja Saša.
„Kao trener karatea vodim djecu na natjecanja i često je dobar dio njihovog rezultata moj stav i stav ljudi oko klinca. Ako ga ohrabrim, ako ima podršku roditelja ulazi mnogo sigurniji u borilište, da 120% od sebe, a to je samo sport… Koliko je to više važno u životu! Zato nam služe obitelj i Crkva, trebaju nam biti poticaj i ohrabrenje, zato smo i danas tu! Bog, prije svega, ne stvara prosječne ljude, on stvara unikate. Svaki od nas je njegovo ljubljeno dijete i za svakoga od nas je Isus dao život. Ne postoji tvoj duplikat i ti si najsavršenija slika Božja u svemiru, barem koliko za sada znamo. Zašto je to važno? Kada kreneš živjeti život s Bogom shvatiš da te Bog poziva ne velike i važne stvari, ali ti daje i svu potrebnu opremu. Oprema za hrabrost: vjera, nada i ljubav već su nam darovane u krštenju. Daje ti i 7 darova Duha Svetoga između kojih i jakost, a ona je jako bliska hrabrosti. Činiti ispravne i velike stvari kada je teško. Ne kada je sve ok i dobro, već i onda kada se sve u životu čini tmurno i neizvjesno. Bog te cijelo vrijeme jača sakramentima, jer je prisutan Bog, uvijek je uz tebe.
Ako otvorimo Bibliju i pogledamo neke velike likove, očeve naše vjere, možemo vidjeti da su se mnogo puta bojali. Sjetite se Mojsija. On je ubivši Egipćanina pobjegao u Midjan i postao pastir, oženio se i živio je život koji je vjerojatno bio dobar, ali je sigurno bio i u strahu, hoće li ga stići kazna, hoće li doći netko iz Egipta i privesti ga, ipak je živio na dvoru faraona, zna se tko je on. Svi znamo da mu se Bog objavio iz gorućeg grma na Horebu. Baš tu mu je Bog rekao da je on prisutan Bog. Bog ga, gle čuda, šalje u izvor njegovih strahova. Vraća ga u Egipat, no Mojsije baš i ne želi ići… Pregovara s Bogom i ima nekoliko prigovora:
Nakon pozdrava župnika domaćina i pokretača ovog biskupijskog susreta mladih, fra Zdravka Tube i vlč. Tihomira Koseca, predstojnika Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije te uvodnih pjesama, uslijedila je kateheza pod nazivom "Ojunači se!" koju je održao vjeroučitelj savjetnik Josip Saša Milec.
„Kada sam nazvan i pitan od strane Ureda za mlade bih li mogao nešto pripremiti za vas danas, nije mi trebalo mnogo da odaberem temu „ohrabrenja“. Strah je jedna od značajnih tema ljudskog života, svi se nečega bojimo: mame nakon roditeljskog sastanka, zubara, paukova, ali se bojimo i za zaista životno važne stvari, hoću li pronaći nekoga za život, bojimo se bolesti, hoću li uspjeti, bojimo se kada započinjemo nešto novo i često preko mjere brinemo. Strah je uvijek nekako prisutan. Meni je osobno tu uvijek, uz dobre ljude, uskakala i riječ Božja: »Budi odvažan i hrabar jer ćeš ti uvesti narod ovaj da primi u baštinu zemlju za koju se zakleh ocima njihovim da ću im je dati. Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj. Ne skreći od toga ni desno ni lijevo da bi ti bilo sretno sve što poduzmeš. Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima. Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.« (Jošua 1, 6-9) – započeo je vjeroučitelj Saša svoju katehezu.
„Što zapravo znači biti hrabar? Često se misli da je hrabrost suprotnost strahu, no u temelju svake hrabrosti jest strah. Strah koji i sad osjećaš. Tko nije upoznao strah ne može biti hrabar. Ohrabriti se znači nadvladati svoj strah i napraviti nešto čega smo se bojali, najčešće nešto veliko i bitno, ali treba nam poticaj!“, nastavlja Saša.
„Kao trener karatea vodim djecu na natjecanja i često je dobar dio njihovog rezultata moj stav i stav ljudi oko klinca. Ako ga ohrabrim, ako ima podršku roditelja ulazi mnogo sigurniji u borilište, da 120% od sebe, a to je samo sport… Koliko je to više važno u životu! Zato nam služe obitelj i Crkva, trebaju nam biti poticaj i ohrabrenje, zato smo i danas tu! Bog, prije svega, ne stvara prosječne ljude, on stvara unikate. Svaki od nas je njegovo ljubljeno dijete i za svakoga od nas je Isus dao život. Ne postoji tvoj duplikat i ti si najsavršenija slika Božja u svemiru, barem koliko za sada znamo. Zašto je to važno? Kada kreneš živjeti život s Bogom shvatiš da te Bog poziva ne velike i važne stvari, ali ti daje i svu potrebnu opremu. Oprema za hrabrost: vjera, nada i ljubav već su nam darovane u krštenju. Daje ti i 7 darova Duha Svetoga između kojih i jakost, a ona je jako bliska hrabrosti. Činiti ispravne i velike stvari kada je teško. Ne kada je sve ok i dobro, već i onda kada se sve u životu čini tmurno i neizvjesno. Bog te cijelo vrijeme jača sakramentima, jer je prisutan Bog, uvijek je uz tebe.
Ako otvorimo Bibliju i pogledamo neke velike likove, očeve naše vjere, možemo vidjeti da su se mnogo puta bojali. Sjetite se Mojsija. On je ubivši Egipćanina pobjegao u Midjan i postao pastir, oženio se i živio je život koji je vjerojatno bio dobar, ali je sigurno bio i u strahu, hoće li ga stići kazna, hoće li doći netko iz Egipta i privesti ga, ipak je živio na dvoru faraona, zna se tko je on. Svi znamo da mu se Bog objavio iz gorućeg grma na Horebu. Baš tu mu je Bog rekao da je on prisutan Bog. Bog ga, gle čuda, šalje u izvor njegovih strahova. Vraća ga u Egipat, no Mojsije baš i ne želi ići… Pregovara s Bogom i ima nekoliko prigovora:
- Što ako mi ne povjeruju? à Štap = zmija + gubava ruka + voda koja se na suhome pretvara u krv iz Nila.
- Nikada nisam bio rječit à Bog: Tko je čovjeku dao usta? Bit ću s tobom dok budeš govorio!
- Opet prigovara ne bi li ipak poslao nekoga drugoga à Aron, brat će govorit za tebe.
Što god je Mojsije prigovarao i sve čega se bojao Bog je već unaprijed mislio na taj problem. Naš je Bog onaj koji oduzima strah i mijenja ga za hrabrost. Objavio mu se imenom Ehyeh asher ehyeh, najbliži prijevod bi bio „Ja sam tu, kao onaj koji jesam bit ću tu“. Naš je Bog prisutan Bog, mi jedino napuštamo njega, okrećemo se od njega našim grijesima, ali on uvijek bdije nad nama jer ima veliki plan za tebe.
Prije dosta godina bio sam u Mannheimu u Njemačkoj, tamo je bio svjetski susret karizmatskih zajednica. Slušao sam predavanje biskupa Manile s Filipina i mnogo nam je govorio o sili Duha Svetoga, te je riječ prepustio jednom Francuzu. Taj je čovjek bio misionar na Filipinima, laik koji je radio za jednu od kršćanskih organizacija. Tamo se i oženio Filipinkom. Kako je dugo bio tamo i dobro je radio za Crkvu biskup ga je pozvao na razgovor. Kad idete k biskupu na razgovor uvijek idete barem s dozom respekta, nije da vas baš zove na kolače, kavicu i druškanje ili na snimanje tiktok videa. Tako je tog misionara pitao bi li otišao u Kinu posjetiti i ohrabriti katoličke zajednice u jednome gradu. Morate znati da smo mi tamo underground Crkva, ilegalni. Komunistička vlast je napravila svoju crkvu koja ne odgovara papi već njima, nas progone i danas, doslovno svaki dan. Znači Jean je bio svjestan kamo ide i da to može i loše završiti, no poučen iskustvom vjere i svoga odnosa s Bogom odlučio je poći. Trebao je u tom gradu čekati na jednoj klupici na trgiću da ga pokupi netko iz zajednice i odvede k njima. Kad ste bijelac u Kini, a on je još i ćelav i totalno Francuz, onda sigurno upadate u oči. Tako je i bilo. Zagledao ga je policajac. Zamolio ga je za dokumente. Začudo je znao engleski, što u Kini nije tako često. Nakon nekog vremena zamolio ga je da ustane. Jean se sav već preznojio. Policajac mu je postavio samo jedno jedino pitanje. Što mislite koje? Pitao ga je jesi li ti katolik? Tišina. Što odgovoriti? „Da“ znači zatvor, možda strijeljanje, prisilni rad… A imao je ženu i djecu. „Ne“ znači zatajiti sve zbog čega sam došao, svoju vjeru, svoj rad cijeli život, zajednicu kojoj sam poslan… U trenu je sve predao Bogu u ruke i rekao je „Da, jesam. Katolik sam.“ Već je bio spreman na hapšenje, privođenje, batine, imao prilično tmurne misli, iskreno, ali je vjerovao da će mu Bog dati snage i pobrinuti se za ženu i djecu. Nakon trenutka tišine i bezbroj misli policajac stavi ruku na njegovo rame i krene hodati s njim uz riječi „Pričaj mi o Isusu“. Policajac je postao katolik, a što bi bilo da je rekao „ne“ misleći nek' samo policajac ode pa ću barem doći zajednici kojoj sam poslan? Možda ga je Bog poslao baš zbog toga policajca. Bog ima čudne i predivne planove. I svi uključuju hrabrost za koju On jamči.
Mi ne trebamo biti hrabri samo svojom snagom! Svi koji smo okupljeni ovdje smo ti potpora. Imaš problem, muče te strahovi? Svi ćemo te podići molitvom. Ima nas više od 1,3 milijarde na svijetu koji možemo moliti za tebe. Ima više od 400.000 svećenika koji svaki dan imaju misu u kojoj prikazuju svakoga čovjeka Bogu. Imaš riječ Božju koja 365 puta u Bibliji govori „Ne boj se!“ – budi hrabar. Kad primiš Božju ljubav u svoje srce strah nestaje. Samo ljubav ima snagu pobijediti strah do mjere da je spremna i na žrtvu. „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (1 Iv 4,18) Rasti u ljubavi zapravo znači rasti u svetosti, u povjerenju u Boga i početi živjeti Oče naš kada molimo „budi volja tvoja“ jer samo tako možemo rasti u hrabrosti. Ako ovaj svijet nešto treba, treba heroje vjere! No, ovdje bih pročitao nešto od Tolkiena, autora Hobita i Gospodara prstenova: „Tada će trebati biti hrabar bez slave jer nitko se neće sjećati junaštava počinjenih u posljednjoj obrani vaših domova. Pa ipak, ta junaštva neće biti manje vrijedna zato što ih nitko neće slaviti.“ Što to znači za nas? I mi vodimo bitke, često one za koje nitko ne zna. Borimo sa životnim problemima i šutimo o tome. Nema nikoga da nas pohvali niti je to cilj. Možda se netko od vas diže ujutro da napravi doručak za mlađu braću jer mama i tata rade. Netko brine za baku u krevetu, pere ju, hrani. Netko radi doma sve jer i nema vremena za hobije jer mu je mama samohrani roditelj. To su junaštva bez slave za nas. Ovdje na zemlji će rijetko tko znati što sve radimo u tišini našega doma i života. Možda nam nikada nitko neće zahvaliti, ali danas znaš da je to tvoj put k svetosti, to je tvoja izvanredna hrabrost života. Ne predati se, ne posustati, činiti obične svakodnevne stvari i onda kad postanu teške i kad si sam bezvoljan. S većom ljubavlju možete nekome podići olovku koja mu je pala nego kad netko iz koristi donira 5 milijuna kuna.
Biti hrabar ne znači ne bojati se, znači uz Božju pomoć nadići strah ljubavlju i živjeti vjeru. Kako to napraviti? Zadajte si zadatke. Uzmite si svaki tjedan jednu stvar koja je dobra za vjeru i vama je to neugodno ili teško napraviti i probajte. Niste uspjeli? Nema veze. U godini su 52 tjedna. Probate opet i opet dok ne uspije. Tražite da ljudi mole za vas i tražite podršku u Crkvi… Onda će malo po malo biti moguće.
Evo nekih zadataka koje sam si ja zadavao:
Prije dosta godina bio sam u Mannheimu u Njemačkoj, tamo je bio svjetski susret karizmatskih zajednica. Slušao sam predavanje biskupa Manile s Filipina i mnogo nam je govorio o sili Duha Svetoga, te je riječ prepustio jednom Francuzu. Taj je čovjek bio misionar na Filipinima, laik koji je radio za jednu od kršćanskih organizacija. Tamo se i oženio Filipinkom. Kako je dugo bio tamo i dobro je radio za Crkvu biskup ga je pozvao na razgovor. Kad idete k biskupu na razgovor uvijek idete barem s dozom respekta, nije da vas baš zove na kolače, kavicu i druškanje ili na snimanje tiktok videa. Tako je tog misionara pitao bi li otišao u Kinu posjetiti i ohrabriti katoličke zajednice u jednome gradu. Morate znati da smo mi tamo underground Crkva, ilegalni. Komunistička vlast je napravila svoju crkvu koja ne odgovara papi već njima, nas progone i danas, doslovno svaki dan. Znači Jean je bio svjestan kamo ide i da to može i loše završiti, no poučen iskustvom vjere i svoga odnosa s Bogom odlučio je poći. Trebao je u tom gradu čekati na jednoj klupici na trgiću da ga pokupi netko iz zajednice i odvede k njima. Kad ste bijelac u Kini, a on je još i ćelav i totalno Francuz, onda sigurno upadate u oči. Tako je i bilo. Zagledao ga je policajac. Zamolio ga je za dokumente. Začudo je znao engleski, što u Kini nije tako često. Nakon nekog vremena zamolio ga je da ustane. Jean se sav već preznojio. Policajac mu je postavio samo jedno jedino pitanje. Što mislite koje? Pitao ga je jesi li ti katolik? Tišina. Što odgovoriti? „Da“ znači zatvor, možda strijeljanje, prisilni rad… A imao je ženu i djecu. „Ne“ znači zatajiti sve zbog čega sam došao, svoju vjeru, svoj rad cijeli život, zajednicu kojoj sam poslan… U trenu je sve predao Bogu u ruke i rekao je „Da, jesam. Katolik sam.“ Već je bio spreman na hapšenje, privođenje, batine, imao prilično tmurne misli, iskreno, ali je vjerovao da će mu Bog dati snage i pobrinuti se za ženu i djecu. Nakon trenutka tišine i bezbroj misli policajac stavi ruku na njegovo rame i krene hodati s njim uz riječi „Pričaj mi o Isusu“. Policajac je postao katolik, a što bi bilo da je rekao „ne“ misleći nek' samo policajac ode pa ću barem doći zajednici kojoj sam poslan? Možda ga je Bog poslao baš zbog toga policajca. Bog ima čudne i predivne planove. I svi uključuju hrabrost za koju On jamči.
Mi ne trebamo biti hrabri samo svojom snagom! Svi koji smo okupljeni ovdje smo ti potpora. Imaš problem, muče te strahovi? Svi ćemo te podići molitvom. Ima nas više od 1,3 milijarde na svijetu koji možemo moliti za tebe. Ima više od 400.000 svećenika koji svaki dan imaju misu u kojoj prikazuju svakoga čovjeka Bogu. Imaš riječ Božju koja 365 puta u Bibliji govori „Ne boj se!“ – budi hrabar. Kad primiš Božju ljubav u svoje srce strah nestaje. Samo ljubav ima snagu pobijediti strah do mjere da je spremna i na žrtvu. „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (1 Iv 4,18) Rasti u ljubavi zapravo znači rasti u svetosti, u povjerenju u Boga i početi živjeti Oče naš kada molimo „budi volja tvoja“ jer samo tako možemo rasti u hrabrosti. Ako ovaj svijet nešto treba, treba heroje vjere! No, ovdje bih pročitao nešto od Tolkiena, autora Hobita i Gospodara prstenova: „Tada će trebati biti hrabar bez slave jer nitko se neće sjećati junaštava počinjenih u posljednjoj obrani vaših domova. Pa ipak, ta junaštva neće biti manje vrijedna zato što ih nitko neće slaviti.“ Što to znači za nas? I mi vodimo bitke, često one za koje nitko ne zna. Borimo sa životnim problemima i šutimo o tome. Nema nikoga da nas pohvali niti je to cilj. Možda se netko od vas diže ujutro da napravi doručak za mlađu braću jer mama i tata rade. Netko brine za baku u krevetu, pere ju, hrani. Netko radi doma sve jer i nema vremena za hobije jer mu je mama samohrani roditelj. To su junaštva bez slave za nas. Ovdje na zemlji će rijetko tko znati što sve radimo u tišini našega doma i života. Možda nam nikada nitko neće zahvaliti, ali danas znaš da je to tvoj put k svetosti, to je tvoja izvanredna hrabrost života. Ne predati se, ne posustati, činiti obične svakodnevne stvari i onda kad postanu teške i kad si sam bezvoljan. S većom ljubavlju možete nekome podići olovku koja mu je pala nego kad netko iz koristi donira 5 milijuna kuna.
Biti hrabar ne znači ne bojati se, znači uz Božju pomoć nadići strah ljubavlju i živjeti vjeru. Kako to napraviti? Zadajte si zadatke. Uzmite si svaki tjedan jednu stvar koja je dobra za vjeru i vama je to neugodno ili teško napraviti i probajte. Niste uspjeli? Nema veze. U godini su 52 tjedna. Probate opet i opet dok ne uspije. Tražite da ljudi mole za vas i tražite podršku u Crkvi… Onda će malo po malo biti moguće.
Evo nekih zadataka koje sam si ja zadavao:
- Pomoći barem 3 stare osobe nositi im stvari i ako zahvale reći im Bogu hvala,
- Reagirati kada netko psuje i reći da mi to smeta,
- Čitati Bibliju na javnom mjestu,
- Imati molitvu s molitvenom grupom u parku,
- Moliti krunicu uz kavu na terasi birca
- Početi se prekrižiti gdje god jedem, od hodnika u školi do McDonaldsa,
- Započeti molitvu doma za nedjeljnim ručkom,
- Reći ne!
- Volontirati pomažući nepoznatim ljudima (nisam se lako otvarao ljudima),
- Pozvati nekoga do koga mi je stalo na misu,
- Pričati s nekim o Isusu s kim nikada nisam pričao o vjeri,
- Maknuti vanjske znakove da sam kršćanin i pokušati živjeti tako da me prepoznaju kao kršćanina,
- Razgovarati s nekim tko mi je „težak“ i biti izrazito ljubazan,
- Oprostiti osobama koje su me jako povrijedile i moliti svaki dan za njih,
- Priznati svoje strahove osobi kojoj vjerujem (više sam tip kante za smeće, sve gutam i držim u sebi),
- Zagrliti ljude (to je bilo vrijeme prije pandemije… J ). Nisam u mladosti bio čovjek koji je lako ulazi u kontakt s ljudima, volim svoj privatan prostor i ružan mi je osjećaj mi je netko u tom prostoru u razgovoru, znate one ljude koji su uvijek preblizu… A gdje da bih nekoga zagrlio, nisam tak' odgojen. No ponekad ljudi pate i ne trebaju im riječi, treba im zagrljaj…),
- Reći nekome daje poseban i vrijedan u Božjim očima. (To mi je bilo teško, smoći hrabrosti ohrabriti druge, a sam sam bio slab...).
To su samo neki primjeri, napravite još danas svoj listu, svi imate na mobitelu neku aplikaciju za bilješke i popise, sad u prvoj pauzi bar 7 stvari zapisati i eto vježbe hrabrosti za 7 tjedana!
Dao vam Gospodin učvrsti vjeru da je hrabro svjedočite malim svakodnevnim djelima ljubavi, a kad bude trebalo i velikim djelima, da budete nada ovome svijetu i svjetlost Kristova kao svjetionik u tami.“ Završio je vjeroučitelj Saša svoju katehezu.
Poslije kateheze i kratkog predaha u crkvi Uznesenja BDM sudionici su molili krunicu te su imali prilike za sakrament pomirenja u kojem su im na raspolaganju bili, uz već spomenute svećenike i vlč. Dario Levanić, župni vikar u župi bl. Alojzija Stepinaca u Koprivnici; vlč. Lovro Biškup, župni vikar u župi sv. Vida mč. u Pitomači i vlč. Filip Jakupec, župni vikar u župi sv. Jurja mč. u Đurđevcu. Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio predstojnik Ureda za pastoral mladih naše biskupije, vlč. Tihomir Kosec uz koncelebraciju domaćeg župnika i čuvara Svetišta te nacionalnog asistenta M.I. – Vojske Bezgrešne fra Zdravka Tube.
Vlč. Kosec u svojoj je homiliji izvrsno razlomio misna čitanja koja nam donosi liturgija, istaknuvši kako "Gospodin proniće i u srž poznaje srca svih ljudi, i onih velikih učenih i uglednih, i onih malih, priprostih i jednostavnih i ništa Mu nije strano, ni jedna riječ kao ni jedno (ne)djelo", donjevši usporedbu sa malim djetetom kojem sva znanja i titule ovoga svijeta ništa ne znači - ono vrlo brzo proniće kakav je tko čovjek.
Misno slavlje animirao je Zbor mladih Varaždinske biskupije sa svojim novim voditeljem Damijanom Turkovićem.
Po završetku mise program je završio slavljeničkim euharistijskim klanjanjem kojeg je predvodio fra Zdravko Tuba, a animirao pjesmom vlč. Tihomir Kosec i prateći instrumentalisti.
Kateheza, sv. misno slavlje i klanjanje prenosilo se u živo na Facebook kanalu Ureda za pastoral mladih putem kojeg se uključio veliki broj mladih i pratitelja koji ove godine fizički nisu mogli prisustvovati ovom događaju.
Dao vam Gospodin učvrsti vjeru da je hrabro svjedočite malim svakodnevnim djelima ljubavi, a kad bude trebalo i velikim djelima, da budete nada ovome svijetu i svjetlost Kristova kao svjetionik u tami.“ Završio je vjeroučitelj Saša svoju katehezu.
Poslije kateheze i kratkog predaha u crkvi Uznesenja BDM sudionici su molili krunicu te su imali prilike za sakrament pomirenja u kojem su im na raspolaganju bili, uz već spomenute svećenike i vlč. Dario Levanić, župni vikar u župi bl. Alojzija Stepinaca u Koprivnici; vlč. Lovro Biškup, župni vikar u župi sv. Vida mč. u Pitomači i vlč. Filip Jakupec, župni vikar u župi sv. Jurja mč. u Đurđevcu. Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio predstojnik Ureda za pastoral mladih naše biskupije, vlč. Tihomir Kosec uz koncelebraciju domaćeg župnika i čuvara Svetišta te nacionalnog asistenta M.I. – Vojske Bezgrešne fra Zdravka Tube.
Vlč. Kosec u svojoj je homiliji izvrsno razlomio misna čitanja koja nam donosi liturgija, istaknuvši kako "Gospodin proniće i u srž poznaje srca svih ljudi, i onih velikih učenih i uglednih, i onih malih, priprostih i jednostavnih i ništa Mu nije strano, ni jedna riječ kao ni jedno (ne)djelo", donjevši usporedbu sa malim djetetom kojem sva znanja i titule ovoga svijeta ništa ne znači - ono vrlo brzo proniće kakav je tko čovjek.
Misno slavlje animirao je Zbor mladih Varaždinske biskupije sa svojim novim voditeljem Damijanom Turkovićem.
Po završetku mise program je završio slavljeničkim euharistijskim klanjanjem kojeg je predvodio fra Zdravko Tuba, a animirao pjesmom vlč. Tihomir Kosec i prateći instrumentalisti.
Kateheza, sv. misno slavlje i klanjanje prenosilo se u živo na Facebook kanalu Ureda za pastoral mladih putem kojeg se uključio veliki broj mladih i pratitelja koji ove godine fizički nisu mogli prisustvovati ovom događaju.
