Sinoć je u katedrali održan treći i posljednji dio adventske duhovne obnove za mlade pod nazivom "Četvrtkuj advent u katedrali" koju ove godine predvodi don Mihovil Kurkut
VARAŽDIN, 20.12.2018. Sinoć je održan treći i posljednji dio trodnevne adventske duhovne obnove za mlade "Četvrtkuj advent u katedrali" koju je ove godine predvodio don Mihovil Kurkut.
Puna katedrala mladih svoju je treću večer duhovne obnove provelo je u promišljanju svega onog što nam prijeći da se Gospodin svakog dana iznova, pa tako i ovog Božića, ponovno rodi/rađa u našim srcima pod tematskim naslovom - "Tko nam je ukrao Božić?", pod vodstvom don Mihovila Kurkuta, salezijanca, ravnatelja izdavačke kuće Salesiana.
"U mojoj obitelji uvijek je bilo "napeto" pred Božić - svađe, otočko siromaštvo koje sam teško prihvaćao i kao dijete i kao adolescent, stiska komunističkog režima... Ne znam jeste li primjetili no Sotona uvijek udara za Božić jer mu smeta molitva i pokora. Bilo mi je teško za blagdane. Kupovao sam poklone da pobjegnem od težine života. U ono vrijeme u školu se trebalo ići i na Badnjak. Na putu u školu svima bi putem čestitali Božić i pjevali božićne pjesme. Za Božić bi uvijek otišli na sv. misu, a onda bi se naknadno ispričavali u školi."
"Danas se Božić svodi na glumu da si sretan i dobar, na konzumentski način života. Taj dan se misli na siromašne, a što je s ostalim danima? Čestitaju se blagdani ne Božić, zabranjene su jaslice u vrtićima i školama jer neke vrijeđa, ljude vrijeđa malo dijete, Bog. Drugi ekstremni problem današnjeg načina slavljenja Božića je da mašemo svojim kršćanskim simbolima da pokažemo da smo mi drugačiji."
"Božić je zapravo sjećanje na rođenje Božje. Otajstvo se dogodilo, a to djete nije prihvaćeno i za njega nigdje nema mjesta. Nekima neće Božić biti radostan već tužan zbog raspadnutih obitelji ili pak umrlih i/li odsutnih članova. Bog želi biti rođen, diran, prihvaćen. Čekamo Onog tko će meni, tebi donjeti spas i radost, riješiti tvoje probleme, a zapravo dolazi Onaj koji donosi problem. Nema se gdje roditi, treba biti ubijen, mora bježati u Egipat. On se rađa među "kamionđijama" onog doba - grubi pastiri, nikad ih nema doma s obiteljima, neidu u crkvu. A baš ga njima anđeo navješta i donosi. On će doći ponovo, a mi kao da smo kao Crkva zaspali. Ne vjerujemo, ne spominjemo i ne išćekujemo... Grčkim su ratnicima, kad su bili u bitci, u tijeku samih borbi, slali vojnike koji su imali zadatak govoriti i podsjećati ratnike: "Memento mori. Sjeti se da ćeš umrijeti." Ovo nije naše boravište ni naša domovina. Koliko smo toga svijesni? Ako jesi onda se moraš drugačije postaviti i živjeti. Bog se mora roditi u mojem, tvojem srcu. Taj se Božić događa onda kad ti to želis, jer On je tu. Kako? Kroz sakramente ispovijedi i pričesti, življenje Božje riječi, kroz konkretna dobra djela."
"Koji su osjećaji vladali kroz došašće:
"U mojoj obitelji uvijek je bilo "napeto" pred Božić - svađe, otočko siromaštvo koje sam teško prihvaćao i kao dijete i kao adolescent, stiska komunističkog režima... Ne znam jeste li primjetili no Sotona uvijek udara za Božić jer mu smeta molitva i pokora. Bilo mi je teško za blagdane. Kupovao sam poklone da pobjegnem od težine života. U ono vrijeme u školu se trebalo ići i na Badnjak. Na putu u školu svima bi putem čestitali Božić i pjevali božićne pjesme. Za Božić bi uvijek otišli na sv. misu, a onda bi se naknadno ispričavali u školi."
"Danas se Božić svodi na glumu da si sretan i dobar, na konzumentski način života. Taj dan se misli na siromašne, a što je s ostalim danima? Čestitaju se blagdani ne Božić, zabranjene su jaslice u vrtićima i školama jer neke vrijeđa, ljude vrijeđa malo dijete, Bog. Drugi ekstremni problem današnjeg načina slavljenja Božića je da mašemo svojim kršćanskim simbolima da pokažemo da smo mi drugačiji."
"Božić je zapravo sjećanje na rođenje Božje. Otajstvo se dogodilo, a to djete nije prihvaćeno i za njega nigdje nema mjesta. Nekima neće Božić biti radostan već tužan zbog raspadnutih obitelji ili pak umrlih i/li odsutnih članova. Bog želi biti rođen, diran, prihvaćen. Čekamo Onog tko će meni, tebi donjeti spas i radost, riješiti tvoje probleme, a zapravo dolazi Onaj koji donosi problem. Nema se gdje roditi, treba biti ubijen, mora bježati u Egipat. On se rađa među "kamionđijama" onog doba - grubi pastiri, nikad ih nema doma s obiteljima, neidu u crkvu. A baš ga njima anđeo navješta i donosi. On će doći ponovo, a mi kao da smo kao Crkva zaspali. Ne vjerujemo, ne spominjemo i ne išćekujemo... Grčkim su ratnicima, kad su bili u bitci, u tijeku samih borbi, slali vojnike koji su imali zadatak govoriti i podsjećati ratnike: "Memento mori. Sjeti se da ćeš umrijeti." Ovo nije naše boravište ni naša domovina. Koliko smo toga svijesni? Ako jesi onda se moraš drugačije postaviti i živjeti. Bog se mora roditi u mojem, tvojem srcu. Taj se Božić događa onda kad ti to želis, jer On je tu. Kako? Kroz sakramente ispovijedi i pričesti, življenje Božje riječi, kroz konkretna dobra djela."
"Koji su osjećaji vladali kroz došašće:
- Želja - Crkva želi da se Bog dogodi. Danas imamo veliki problem sa željom, ubili su nam želju. Kako? Kad nemamo umjerenosti ili kad dobijemo nešto kada za to nije vrijeme. Danas je djeci i mladima dosadno. Nemaju što željeti. No, sjeti se, što ne podjeliš, izgubio si. Zasićeni smo svime. Advent nas uči čekati, biti strpljiv, željeti. To je stvar (i) milosti.
- Molitva - zornice, molitve, pjesme, meditacije, više vremena darivati drugima, izlaziti iz svojih planova. Često najžarče molimo kada smo u stisci i kada smo u potrebi. No, znamo li reći hvala? Oprosti? Pomoći drugomu?
- Radost - očekuješ Očekivanog. Tri lika dominiraju Došašćem - Izajija (navješta otkupljenje Izraela), Ivan Krstitelj (navješta Krista), Marija (žena koja ne bježi i ne izbjegava odgovor nego govori: "Evo me!"). Skrivam li se ili živim? Gospodin ti daje dar, priliku. Božić se događa svakodnevno kad se pogneš k Njemu. A što mi činimo? Mi molimo Njega da učini ono što mi zapravo ne želimo, a mi ne želimo činiti išta."
"Krist te poziva da dođeš u Njegov vrt uskrsnuća, dopustiš da se rodi u tvojem srcu te da ti bude prijatelj, da ti bude Kralj."
"Dvije se božićne slike stavljaju pred nas: malo krhko dijete u povojima i raspeti Spasitelj. Govori ti: "Tu sam, želiš li da te spasim i volim? Kad nekog voliš trpiš i patiš s njim... Ljubiti znaći čekati, davati, sebi umirati... On se daje na oltaru - svakodnevno. Jedan je mistik iz 17. stoljeća rekao: "Da se Krist i 1000 puta rodi u Betlehemu, ne vrijedi ništa ako se ne rodi u našem srcu."
Svoje promišljanje trečeg dana adventske duhovne obnove don Kurkut završio je riječima: "Mi smo peto Evanđelje. Treba nas i zato učini nešto. Ite, missa est. Idi!"
"Dvije se božićne slike stavljaju pred nas: malo krhko dijete u povojima i raspeti Spasitelj. Govori ti: "Tu sam, želiš li da te spasim i volim? Kad nekog voliš trpiš i patiš s njim... Ljubiti znaći čekati, davati, sebi umirati... On se daje na oltaru - svakodnevno. Jedan je mistik iz 17. stoljeća rekao: "Da se Krist i 1000 puta rodi u Betlehemu, ne vrijedi ništa ako se ne rodi u našem srcu."
Svoje promišljanje trečeg dana adventske duhovne obnove don Kurkut završio je riječima: "Mi smo peto Evanđelje. Treba nas i zato učini nešto. Ite, missa est. Idi!"
Pjevanje na duhovnoj obnovi i klanjanju predvodio je zajednički sastav varaždinske Frame i zajednice mladih varaždinske katedrale.
