VARAŽDIN, 5.12.2019. Sinoć je održan prvi od tri dijela adventske duhovne obnove za mlade "Četvrtkuj advent u katedrali". Gost i svjedok bio je Rafael Dropulić "Rafo", viši stručni referent u Uredu za gospodarstvo Grada Zagreba, hrvatski pjevač i suradnik "Laudato TV".

Duhovna obnova započela je misnim slavljem koje je predvodio vlč. Tihomir Kosec, redstojnik Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije uz koncelebraciju vlč. Tomislava Kosa, župnika u župi Pribislavec. Vlč. Kosec se u svojoj homiliji usmjerio na odlomak iz knjige proroka Izajije te istaknuo: "Otvorite vrata da uđe narod pravedni. Trebamo osigurati vrata da ulazak kroz njih bude pravovremen. Noa šalje pticu tri puta prije nego otvara vrata korablje. Treba prepoznati kada je pravo vrijeme za otvoriti vrata. Danas kao da smo svi na izvan postali bahati, previše sigurni u sebe, što zapravo upućuje na nesigurnost u nutrini. Na to upućuju i sva osiguranja koja danas koristimo. Herod je imao svu vojsku i osiguranje, a preplašio se malog djeteta. Tko ima strah Božji, ne boji se više nikoga i u nikome ne vidi prijetnju. Naš današnji svjedok, Rafael, kaže da je mama molila za njega, ona je za njega u jednom trenutku postala ta vrata. Budimo zahvalni na svim tim ljudima koji su nam u našim životima bili vrata kroz koja je Bog ušao u naš život."

Nakon misnog slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim te svjedočanstvo gosta, Rafaela Dropulića.

„Moje obraćenje je bio jedan dug put. U jednom sam trenutku izašao iz Crkve. Nisam izgubio vjeru ali mi je Crkva išla na živce. Prohodao sam s curom sa 14, a kad se raspala veza pao sam u duboku depresiju. Pokušao sam pričati s roditeljima, ali nisam naišao na razumijevanje. Vjerujte mi, ne treba podcjenjivati emocije djece i mladih. Ja sam se uskoro ubio, dakle, to zaista nije smješno.

Dolazim iz izrazito ideološki obojenog grada Ploče koje su bile jedini grad bez crkve u Hrvatskoj do prije 10 godina. Kako je započela gradnja naše crkve? Došao je jedan „gastarbajter“ i rekao župniku da mu daje svoju vikendicu i ona je od tog trenutka postala crkva. To pričam zato jer je sve jako povezano i važno s mojim osobnim obraćenjem. U prvom razredu osnovne škole roditelji su me poslali na vjeronauk, bilo nas je svega 7. I onda dolazi rat 90-tih i svi su se masovno počeli pokrštavati i pojavljivati u crkvi. Svećenik koji je značajan za moj život je upravo taj svećenik, don Petar, koji se godinama tu borio za Ploče i podigao prvu crkvu. On si je zacrtao izgraditi crkvu i nije odustajao. U vrijeme kad sam trebao ići na krizmu, don Petar mi je, jer nisam imao ni tri plusa i nisam hodao na vjeronauk, rekao: „Dropuliću, nećeš se krizmati.“ Znači, krizmati će se svi oni koji su tek te godine krstili i pričestili, a ja koji sam od prvog razreda u crkvi, ja se neću. Ja sam se tog trenutka zakleo da više neću ići u crkvu. Danas u potpunosti razumijem njegov postupak i glede mene i onih drugih. Moji su roditelji redovito ostajali doma, a nas su slali na misu. Bog je „kao“ stalno bio tu, ali zapravo nije bio tu. Tada sam krenuo živjeti svjetovno, ali sam duboko bio sve nesretniji... Trebao sam Boga, al' to nisam prepoznavao... Imao sam nezdravu vezu koja je bila kao da imamo 30 godina, a ne u skladu s našim godinama. I kad se dogodio preljub i kada se ona raspala, ja sam totalno potonuo. Jer, moja je djevojka meni bila bog. Htio sam da me nema. I odlučio sam se ubiti. No, skužio sam da će me to još više povrijediti jer sam zamislio mamu i tatu kako plaću nad mojim grobom. Onda sam tek pao u tešku depresiju jer, nisam se mogao ubiti, a jednostavno nemam s kime pričati. I tako, kako sam sjedio u mraku na obali rukavca Neretve i kako sam se sve više pitao što napraviti mene je sve više neka nadnaravna sila okretala u smjeru one kuće u kojoj je bila crkva. U tom trenutku shvaćam da se možda moram poniziti i pokucati na vrata kuće i svećenika kojeg prezirem. Otišao sam na vrata don Petru oko ponoći i pokucao. Kad me ugledao svog uplakanog i krvavog, samo je rekao neka uđem. Sjeli smo u sakristiju i prvi puta u životu je mene neko saslušao - i razumio. Ja sam tu večer dao svim srcem jedno obećanje - da ću mu jednom u životu vratiti.

Tri godine kasnije pobjeđujem na „Story Supernova talent“-u. Dobio sam nagradu 100 000 kn i istog momenta, kad su me proglasili pobjednikom, odlučio da ću te novce dati za izgradnju crkve u Pločama. Kad sam to izjavio, tri dana nakon toga su Račan i njegova vlada dali 2 milijuna kn za izgradnju crkve u Pločama.

U meni u to vrijeme počinje bujati želja za Bogom. No, ja u to vrijeme nisam imao gdje razviti to sjeme koje mi je Bog po don Petru, s kojim sam ostao uvijek veliki prijatelj, usadio. Puno sam čitao, propitivao, molio i sam tražio. Iskreno, ja ni sekunde nisam uživao u trenutku pobjede, sve sam odglumio. U sebi sam se pitao pa tko sam ja, sto ću ja, ja sam postao idol djeci? Tražio sam i dalje i na internetu naišao na seminar posta, šutnje i molitve u Međugorju i tamo je bilo moje službeno obraćenje, obraćenje koje traje od tada svaki dan.  
 
Za kraj ću vam reći kojih je to 5 i pol koraka da postaneš „faca“?
S time da smo svi mi „face“, jer - Božji smo unikati! Problem je samo što bez Božje pomoći mi ne možemo razviti te svoje unikatne talente. Tj. kako ostvariti Božju volju u svojem životu i istinski budemo zadovoljni?

  I pol - ne postoji! 🙂"

Pjevanje na sv. misnom slavlju i klanjanju predvodio je zbor mladih "Lux mundi" iz župe Remetinec.