Održan treći dio adventske duhovne obnove za mlade "Četvrtkuj advent u katedrali" koju je zaokružio biskup mons. Bože Radoš
VARAŽDIN, 19.12.2019. Proteklog je četvrtka održan treči dio adventske duhovne obnove za mlade "Četvrtkuj advent u katedrali" koju je predvodio mons. Bože Radoš, biskup varaždinski.
Duhovna obnova započela je misnim slavljem koje je predvodio biskup mons. Bože Radoš uz koncelebraciju vlč. Tihomira Koseca, predstojnik Ureda za pastoral mladih Varaždinske biskupije; vlč. Marka Domitera, tajnika; vlč. Nikice Posavija, župnog vikara u Sračincu i vlč. Josipa Pavlovića, umirovljenog svećenika.
Mons. Radoš u svojoj se homiliji zadržao na biblijskim likovima koje nam ovih dana donose liturgijska čitanja ističući da su nam oni dani kao suputnici kroz čije oči vidimo rađanje Gospodinovo, s osobitim naglaskom na Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. "Zaharija dolazi iz mjesta Aim Karina čije ime znači "zdenac iz kojeg izvire voda koja daje rađati vinogradu, a njegova žena Elizabeta je nerotkinja. Zaharija je bio pun straha Božjega. Marija se zbog njega zbunila, Josip se preplašio, pastiri također. Imati strah pred Bogom znači da se nisam stavio na njegovo mjesto i da nisam sam sebi dostatan." Mons. Radoš istaknuo je i veliki značaj šutnje kao preduvijet djelovanja s Bogom: "Svi ljudi koji su Boga susreli, susreli su ga u šutnji. Moramo znati zašutjeti, otvoriti uši i pustiti Boga da progovori.
Nakon misnog slavlja usljedio je nagovor mons. Radoša koji se ovog puta zaustavio na biblijskom liku sv. Josipa.
„Josip je čovjek koji bi u današnjem svijetu dobio oskara, zvijezda koja uvijek za nas svijetli. Upravo je Josip to naviještano mlado sunce s visine. Zanimljiv je obiteljski čovjek kojem se možemo utjecati u bilo kojoj fazi života. Pomoćnik i zaštitinik, on je pratioc ali zna i iščeznuti kada je to potrebno.
On je bio zaručnik, a mi smo od njega smo napravili starca. On je bio mladić od 18, 1 godina koji se zaljubio, uzeo za ruku - zaručio se s Marijom i htio s njom ići u život. U trenutku kad je Mariju uzeo za ruku zna da više ne može sam donositi odluke. Stisnuta ruka znak je sigurnosti, a otvorena prijateljstva. On postaje Mariji oslonac. I nas je Bog na krštenju uzeo za ruku i učio nas je hodati - kroz sakramente. Ne možemo ni mi više ići uvijek gdje hoćemo. Trebamo se dati voditi.
Jesmo li ikad o razmišljali o zaljubljenosti Josipa i Marije? Marija je cijelim svojim bićem, poslije Isusa i Boga, svim srcem i dušom voljela Josipa. Kad bi bar mogli zaviriti kroz prozor njihove kuće, sigurno bi vidjeli brojne lijepe geste. Ona ga je naučila ljubiti a ne posjedovati. Učila ga je i živjeti u čistoći. Bog je prvo htio isplesti čvrstu povezanost njih dvoje prije nego im daje dijete Isusa. Marija nije sama došla Josipu reći da je trudna već je Josip to sam primijetio. Možemo li joj to zamjeriti? Ne, Marija u potpunosti vjeruje Bogu da će On pripremiti Josipa. A što čini Josip? On bira biti otac, a ne roditelj. Roditelj se postaje po rođenju, a otac se ući biti cijeli život.
Za Josipa pisac kaže da je bio pravedan čovjek. Kada Stari Zavjet kaže da je netko pravedan čovjek, to znači da je bio po Božjem srcu. On je znao da samo Bog može ispuniti njegov i Marijin život. On se povlači jer zna da je Bog na djelu, ali mu Bog istovremeno govori da se ne boji ući u taj život.
Volim sliku Josipove kućice u Nazaretu, ona je dobra slika Josipovih planova za život – lijepa, ali mala. No, Bog će mu načiniti veliku građevinu – Crkvu, baš kao što je i bazilika iznad Josipove kuće danas. Bog uvijek ima za nas veće planove nego mi imamo sami sa sobom. On ima veliku maštu i ljubav, dopustimo Mu da ima s nama velike planove.
Josip je bio i duboko u sebi, promišlja, probavlja, prihvaća - to je ta slika snova. Bog s njime ulazi u snove. Uvijek kad se budi, on nešto čini.
Josip je i dobar otac. Nemamo mnogo zapisano, ali možemo maštati. On je možda bio prvi koji ga je primio na ruke. On zna da mu je dijete darovano. Rođenjem Isusovim Bog želi reći da je svako dijete prije rođenja Njegovo dijete, a rođenjem je povjereno roditeljima. Josip je Isusa i učio moliti u sinagogi. Kad bi mogli zaviriti u Josipovu radionicu sigurno bi vidjeli gdje se divi Isusovom napretku, gdje ga uči, gdje ga upozorava. Onomad je bio običaj da sin uzima zanimanje oca, ako si je dobar s njime.
Isusove najljepše prispodobe su upravo o Dobrom Ocu. Ako imamo dobru sliku o ocu imati ćemo i o Bogu. Možemo se pitati da li je Isus u toj prispodobi imao pred očima sliku svog zemaljskog oca Josipa.
Kako Josip reagira na kada se Isusu izgubio na putu u Jeruzalem? Sama činjenica da se Isus izgubio nam govori da je bio živo, vižljavo dijete. Ali, bio je šok kad se nije vratio. Marija pita Isusa zašto im je to učinio no Josip se suzdržava i šuti. Marija osjeća Josipovu tugu i stavlja je ispred svoje: „Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili.“
Nema skladnog života gdje nema zajedništva od najmanjih do najvećih stvari. Samo zajedno. Tako je bilo i s Josipom i Marijom.
Dragi mladi, Herod je htio sve imati pod svojom kontrolom. Nemojmo tako čvrsto graditi svoj život da se Bog ne može u njega umiješati."
Duhovna obnova završila je klanjanjem pred Presvetim. Pjevanje na sv. misi i klanjanju animirali su zajedničkim snagama zajednica "Totus tuus", Zbor mladih Varaždinske biskupije, zajednica "Lux mundi" i članovi Frame iz Varaždina.
Mons. Radoš u svojoj se homiliji zadržao na biblijskim likovima koje nam ovih dana donose liturgijska čitanja ističući da su nam oni dani kao suputnici kroz čije oči vidimo rađanje Gospodinovo, s osobitim naglaskom na Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. "Zaharija dolazi iz mjesta Aim Karina čije ime znači "zdenac iz kojeg izvire voda koja daje rađati vinogradu, a njegova žena Elizabeta je nerotkinja. Zaharija je bio pun straha Božjega. Marija se zbog njega zbunila, Josip se preplašio, pastiri također. Imati strah pred Bogom znači da se nisam stavio na njegovo mjesto i da nisam sam sebi dostatan." Mons. Radoš istaknuo je i veliki značaj šutnje kao preduvijet djelovanja s Bogom: "Svi ljudi koji su Boga susreli, susreli su ga u šutnji. Moramo znati zašutjeti, otvoriti uši i pustiti Boga da progovori.
Nakon misnog slavlja usljedio je nagovor mons. Radoša koji se ovog puta zaustavio na biblijskom liku sv. Josipa.
„Josip je čovjek koji bi u današnjem svijetu dobio oskara, zvijezda koja uvijek za nas svijetli. Upravo je Josip to naviještano mlado sunce s visine. Zanimljiv je obiteljski čovjek kojem se možemo utjecati u bilo kojoj fazi života. Pomoćnik i zaštitinik, on je pratioc ali zna i iščeznuti kada je to potrebno.
On je bio zaručnik, a mi smo od njega smo napravili starca. On je bio mladić od 18, 1 godina koji se zaljubio, uzeo za ruku - zaručio se s Marijom i htio s njom ići u život. U trenutku kad je Mariju uzeo za ruku zna da više ne može sam donositi odluke. Stisnuta ruka znak je sigurnosti, a otvorena prijateljstva. On postaje Mariji oslonac. I nas je Bog na krštenju uzeo za ruku i učio nas je hodati - kroz sakramente. Ne možemo ni mi više ići uvijek gdje hoćemo. Trebamo se dati voditi.
Jesmo li ikad o razmišljali o zaljubljenosti Josipa i Marije? Marija je cijelim svojim bićem, poslije Isusa i Boga, svim srcem i dušom voljela Josipa. Kad bi bar mogli zaviriti kroz prozor njihove kuće, sigurno bi vidjeli brojne lijepe geste. Ona ga je naučila ljubiti a ne posjedovati. Učila ga je i živjeti u čistoći. Bog je prvo htio isplesti čvrstu povezanost njih dvoje prije nego im daje dijete Isusa. Marija nije sama došla Josipu reći da je trudna već je Josip to sam primijetio. Možemo li joj to zamjeriti? Ne, Marija u potpunosti vjeruje Bogu da će On pripremiti Josipa. A što čini Josip? On bira biti otac, a ne roditelj. Roditelj se postaje po rođenju, a otac se ući biti cijeli život.
Za Josipa pisac kaže da je bio pravedan čovjek. Kada Stari Zavjet kaže da je netko pravedan čovjek, to znači da je bio po Božjem srcu. On je znao da samo Bog može ispuniti njegov i Marijin život. On se povlači jer zna da je Bog na djelu, ali mu Bog istovremeno govori da se ne boji ući u taj život.
Volim sliku Josipove kućice u Nazaretu, ona je dobra slika Josipovih planova za život – lijepa, ali mala. No, Bog će mu načiniti veliku građevinu – Crkvu, baš kao što je i bazilika iznad Josipove kuće danas. Bog uvijek ima za nas veće planove nego mi imamo sami sa sobom. On ima veliku maštu i ljubav, dopustimo Mu da ima s nama velike planove.
Josip je bio i duboko u sebi, promišlja, probavlja, prihvaća - to je ta slika snova. Bog s njime ulazi u snove. Uvijek kad se budi, on nešto čini.
Josip je i dobar otac. Nemamo mnogo zapisano, ali možemo maštati. On je možda bio prvi koji ga je primio na ruke. On zna da mu je dijete darovano. Rođenjem Isusovim Bog želi reći da je svako dijete prije rođenja Njegovo dijete, a rođenjem je povjereno roditeljima. Josip je Isusa i učio moliti u sinagogi. Kad bi mogli zaviriti u Josipovu radionicu sigurno bi vidjeli gdje se divi Isusovom napretku, gdje ga uči, gdje ga upozorava. Onomad je bio običaj da sin uzima zanimanje oca, ako si je dobar s njime.
Isusove najljepše prispodobe su upravo o Dobrom Ocu. Ako imamo dobru sliku o ocu imati ćemo i o Bogu. Možemo se pitati da li je Isus u toj prispodobi imao pred očima sliku svog zemaljskog oca Josipa.
Kako Josip reagira na kada se Isusu izgubio na putu u Jeruzalem? Sama činjenica da se Isus izgubio nam govori da je bio živo, vižljavo dijete. Ali, bio je šok kad se nije vratio. Marija pita Isusa zašto im je to učinio no Josip se suzdržava i šuti. Marija osjeća Josipovu tugu i stavlja je ispred svoje: „Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili.“
Nema skladnog života gdje nema zajedništva od najmanjih do najvećih stvari. Samo zajedno. Tako je bilo i s Josipom i Marijom.
Dragi mladi, Herod je htio sve imati pod svojom kontrolom. Nemojmo tako čvrsto graditi svoj život da se Bog ne može u njega umiješati."
Duhovna obnova završila je klanjanjem pred Presvetim. Pjevanje na sv. misi i klanjanju animirali su zajedničkim snagama zajednica "Totus tuus", Zbor mladih Varaždinske biskupije, zajednica "Lux mundi" i članovi Frame iz Varaždina.
