U predvečerje proštenjarskog petka 30. rujna 2013. u Ludbregu ispunjenom šatorima u kojima se pjevalo, plesalo, jelo i pilo, bučnim ringišpilima i kojekakvom zabavom, pod geslom: „Znam komu sam povjerovao!" (2 Tim 1,12) stotinjak mladih iz svih krajeva naše biskupije okupilo se na mjestu na kojem ih se najmanje očekivalo – u Zavjetnoj kapeli ludbreškog svetišta Predragocjene Krvi Kristove.

Oduprijeti se treštanju i buci okoline, ali i neredu iste problematike u vlastitoj glavi i usmjeriti misli na Gospodina u današnje vrijeme nije nimalo lako, no tog petka bilo je malo lakše. Svaki kršćanin, a pogotovo onaj mlađi propitkuje sebe i svoju vjeru, često nema odgovore na svoja pitanja, traži ih na drugim mjestima, bez Gospodina. No, valja mlade podsjetiti da nisu sami u svojim nedoumicama, slabostima i sumnjama. U Godini vjere, mladi ludbreške župe uhvatili su se u koštac s tim pitanjima i ponudili ih hodočasnicima te večeri da zajedno pokušaju odgovoriti na njih: „Što je vjera? Što je vjera za mene? Što znači povjerovati u Krista? Tko je On za mene? Jesam li kao Noa i gradim li i ja lađu na suhom ma koliko to zvučalo besmisleno i ma koliko sam u tom naumu usamljen i ismijan? Jesam li dovoljno jak ili jaka za Gospodina? Ma zašto On dopušta zlo na ovom svijetu, nesreće koje su zadesile mene i moje bližnje? Bože, gdje si?"... Nemoguće je ta pitanja zaobići i ignorirati ih, no ona ponekad zaglušuju njegov odgovor: „O malovjerni! Ne bojte se!".

Upravo su to mladi te večeri i učinili. Zaobišli su zaglušujuću buku i čuli njegov odgovor: „Isus kuca na vrata naše vjere. Na vrata naših srca. Na nama je samo da ih otvorimo i pustimo ga da uđe i da u našim životima čini čuda. Da smiruje oluje, da nas ozdravlja, da nas raduje, tješi, da nam bude prijatelj, da na naš put dovodi ljude koji će nas tješiti, veseliti, bodriti, pomagati nam, da bude predivan u našim životima i da se proslavlja po nama. Da ga proslavljamo svojim životima. Jer on je vjeran Bog. On nije Bog koji je odsutan, nezainteresiran. On je Bog koji je brižan, naklonjen nama, koji nam je prisan, privržen, koji je tu. Koji nam želi dobro, koji nam hoće uslišiti molitve. Štoviše, on sam pita: „Što hoćeš da ti učinim?" On čuje i uvažava sve naše molitve". Uz te riječi ohrabrenja, prisutni su izrekli u sebi svoju molitvu, očekivanja i nadanja te zapalili svijeću. Nakon šutnje, izmoljene krunice, ali i pjevanja, mladi su se poklonili živom Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.