U predvečerje svetog petka, 5. rujna stotinjak mladih se okupilo u proštenjarskom Ludbregu na mjestu gdje bi ih se najmanje očekivalo – na bdijenju u župnoj crkvi Presvetog Trojstva.

Molivši za nadu čvrstu i nepokolebljivu u kušnjama, ustrajnu i dosljednu u teškoćama, nesigurnosti i razočaranjima, radosnu i strpljivu u iščekivanjima i napuštenosti, pouzdanu i razboritu u čeznućima i uspjesima, poletnu i utemeljinu, jednostavnu i zauzetu u našoj svakodnevici, dočekali smo subotu klanjavši se pred Presvetim, pjevajući o Božjoj veličini, slaveći njegovo sveto Ime i krijepivši se u Njegovoj ljubavi koja razbija svaki strah i svjetlom odagnuje i najtamniji mrak.

Oduprijeti se buci u okolini, ali i neredu iste problematike u vlastitoj glavi, mladom čovjeku danas nije nimalo lako, ali usuđujem se reći, zapravo – nadam se, da je nakon petka mnogo lakše. „Nada nije u optimizmu, nego u Isusu Kristu. Ona je dar Duha Svetoga; zato kaže sv. Pavao da nikad ne razočarava. No, kasnije i sam dodaje da nada ima svoje ime, ime Isusa Krista. Nada je Isus Krist.“

Zaobivši svu buku, tiho smo osluškivali Njegov glas: „Ne boj se jer ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, TI SI MOJ... vrijedan si i ljubim te ja...“
A onda nije preostalo ništa drugo nego klicati:“ Sva moja nada si Ti, Ti me nikad ne ćeš napustiti..., Ti si moj Bog i prijatelj moj. Uvijek si blizu i vidiš me., sva moja nada Ti si Gospodine!“

Odvažili smo se i na ovaj susret s Isusom sa svrhom da sebi posvijestimo i svijetu posvjedočimo zašto smo ljudi nade. Zašto sam čovjek nade i onda kad je to najteže biti, kad ništa ne ide po planu i kad se čini da sve ide protiv nas, kad sve boli, a nikoga nema uz nas – kad bi bilo lakše dignuti ruke od svega...

Ljudi smo nade jer Isus nije neki stranac koji prolazi, nego Bog koji zauvijek ostaje, čak i onda kad je najteže. Zato smo ljudi nade. Jer vjerujemo da je Duh Sveti, Životvorac, onaj koji nas nadahnjuje i neprestano obnavlja naše živote i čitav svijet – ravnajući ga prema spasenju. Ljudi smo nade, jer je Isus došao i ušao u sve naše stranputice, u našu običnost i nedosljednost, prizemnost i površnost, razrušenost i ubitačnost, polovičnost i prazninu, nepovjerenje, u naše nerazumijevanje i posvađanost, ukočenost, sebičnost, jad i žalost... da bi svojom rukom zacijelio naše pukotine i svojim koracima pokazao nam da se može i drugačije. Zato smo ljudi nade i zato radosno kličemo: „Tražio sam Gospodina, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.“ Jer „Ako i zvijezde padaju, Bog ostaje!“

Ostali smo i mi, klanjajući se, pjevajući i radujući se s Njim! Odvažili smo se, ostavili sve, digli se i krenuli – s nadom koja je sidro duše. Zajedno smo zaplovili u mirnu luku Njegove nesebične ljubavi i nade.

A onda, uz čašicu razgovora, sok i kolače – dali smo vjetra i našim jedrima života, ukrenutim u Njegovu smjeru, nadajući se da ako i bura nastane, On će biti s nama, baš kao i nekoć sa svojim učenicima.

Nikolina Tomašić

bh