Dragi mladi,

nastavljamo sa svjedočanstvima i dojmovima mladih naše biskupije sa ovogodišnjih ljetnih kampova i aktivnosti. Danas vam donosimo svjedočanstvo Brune Hercega, župljanina župe Presvetog Trojstva iz Ludbrega, i njegovo iskustvo boravka s drugim mladima iz Hrvatske u kampu u Gunji. Neka nam je ovo njegovo iskustvo svima na rast i blagoslov te poticaj na revno služenje u našim župama i zajednicama!

Gunja. Što ti srce pomisli kad čuje riječi koje glase Gunja?

Ove godine kad je našu zemlju pogodila velika prirodna katastrofa, tamošnji ljudi kažu gora od rata, osjetio sam poziv - potrebu da se istog trena teleportiram u područja, gdje je opasnost za životom rasla sve više i više. Osjetio sam poziv da osim u materijalnoj pomoći koju je cijela Hrvatska pokrenula velikom brzinom prema tim područjima, da to nije dovoljno, da ja moram ujutro biti u Gunji, fizički pomoći na spašavanju ljudskih života i ostalog blaga... No, nisam se odvažio. Što zbog bojazni, što zbog prevelikog rizika, što zbog nepoznatog terena, prepuštenosti samom sebi, izložen opasnosti i zbog nekih običnih obaveza koje imam kod kuće. Tih smo dana svi pratili sa suzama u očima što se ljudi moraju rastajati sa svojim domovima. Voda je gutala sve pred sobom, sijala smrt među životinjama, uništavala sve što su ionako siromašni ljudi godinama gradili i uzgajali.

Kada je vodostaj konačno počeo opadati, voda se povukla tek nakon dvadeset i dva dana. Zemlja je bila spaljena…

U Brazilu je u to vrijeme započeo veliki nogometni spektakl. Poplavljena područja polako su počela spadati u drugi plan. Humanitarne pomoći više nisu bile tako često slane dolje, a volonteri koji su u krizno vrijeme pomogli, lagano su se vratili svojim uobičajenom ritmu života. Državne službe su završavale posao sa čišćenjem leševa i ostalog. Iz kuća se sve što se u njima nalazilo u međuvremenu izbacalo na ulicu kao smeće.. No, Gunja je cijelo vrijeme čekala.

Početkom srpnja, dobio sam mail od SKACA – Studentskog katoličkog centra Palma iz Zagreba da se organizira ljetni radni kamp za mlade koji su voljni dati svoje vrijeme i trud u obnovi sela. Zvučalo je jako primamljivo. No to je bilo jako jako daleko od odluke.  Bez obzira na to što sam dobio još pokoji mail, ili preko nekih drugih medija vidio poziv za Gunju, laganini sam ih zanemario jer daleko je Gunja, a imam uvijek nekih sitnih obaveza zbog kojih ne mogu otići nekamo na tjedan dana i ostaviti ih. Gunja je za mene bila daleki san. No, tog petka, primio sam jedan poziv gdje sam odmah uvidio istog trena da nemam nikakvih prepreka za put. To je bio upaljač za mene da kontaktiram SKAC tim dali ima mjesta u kampu. Budući da je bilo sve već puno, postojala je jako mala šansa da netko odustane. Kroz cijeli dan trajala je napetost u iščekivanju vijesti, onako nesiguran dali sam uopće za to ili ne, da bi kasno popodne stigla potvrda da sam ipak primljeni u kamp. Trema je porasla tim više što sam uletio u posljednji vlak i da se trebalo na brzinu spremiti jer je polazak  u nedjelju ranom zorom. Vožnja vlakom preko Osijeka i Vinkovca cijelo vrijeme je trajala u nekom čudnom ozračju. Kamo ja to točno idem, što me čeka tamo. Da li ću opće moći psihički podnijeti ono što ću vidjeti.. Totalni put u nepoznato. U Vinkovcima, ispred vlaka za Gunju, bila je grupa mladih sa puno prtljage, a još ih je isto toliko stiglo vlakom iz Zagreba. Izgledali su kao volonteri. Jednostavno smo se u tom trenu spojili u duhu. Tu smo se mnogi sreli prvi puta u životu, i  bili tako otvoreni jedni prema drugima kao da se znamo od prije. U sat vremena vožnje do Gunje stigao sam zapamtiti nekoliko imena, što mi nije jača strana.

Radni tjedan je bio pred nama. Svi smo u Gunju došli prvenstveno da damo svoje dlanove, svoje ruke u službu Božju. Kao što poznata pjesma kaže: „od sad idem kamo šalješ me Ti jer Ti trebaš dlanove moje“. No, postojala je velika opasnost da se uzoholimo, jer mi smo sad svi kao postali face što smo došli u Gunju, ali prema uputama patera Ikea o ponašanju u ovom mjestu, vrlo brzo smo svi shvatili ozbiljnost našeg poslanja. Osobno sam u Gunju pošao jako opterećen, sa osjećajem, volim kazati, kao razbijena staklena posuda na tisuće komadića, i sa očekivanjem da ću u ovom radno-duhovnom kampu naći mira i obnovu duše. Vremena za to nije bilo. Na kraju tjedna shvatio da je taj mir došao sam po sebi, bez ikakvog naknadnog ulaganja, bilo ikakvog napora. Jednostavno davanjem sebe drugima, uz druženje i upoznavanje sa mladima koji su došli sa istom namjerom,  Duh Sveti je djelovao da sve više rastemo. Naša zadaća nije bila da samo fizički nešto odradimo, nego da mještanima pružimo ruku prijateljstva i popričamo s njima. Da ih svojom prisutnošću ohrabrimo i vide da nisu posve sami i zaboravljeni. Ljudi jednostavno ne znaju od kud početi. Osjećaj ispunjenja kad malo dadneš od sebe, a nekome to znači najviše, čini čovjeka istinski radosnim. Mnogi mladi su ovdje stekli dobra prijateljstva. Gunjani imaju veliko srce za svakog čovjeka. U svega par dana i nama volonterima je Gunja ušla u srce. Zanimljiv natpis na majci jedne volonterke: „Kad Isus kaže srce [Gunja], kaže ajmooooooo“ onako kroz smijeh poticao nas je naprijed i kad nisu „ruže cvjetale“. Ispada da je sve stalno bilo divno i krasno, bilo je tu i raznih problema, od nestašica voda pa do „modravskih“ uvjeta načina života. Taj način života ponovo nam je pokazao da se može i u skromnosti živjeti. Raskoš je glupost... Kako god smo se davali u poslu, razne kušnje su nas stizale. Od gubitka volje za rad, do misli: zašto se ja sad tu moram prašiti, a onaj tamo uživa na moru. Ali nisam se dao. Znao sam da me jutarnji blagoslov prati i da sve ovo radim sa srcem – besplatno, i zato dajemo od sebe što najbolje možemo dati. Cijelo vrijeme sam se pitao, Bože, zašto si me poslao u ovu prašinu, u ovaj smrad, a ne nekamo u kamp na more, na neku duhovnu obnovu… Shvatio sam samo da se moramo prepustiti Božjoj providnosti, i dati Mu da se njegov plan izvršava. Najbolje zna zašto me je spojio baš sa ovim ljudima. Možda nešto smjera kasnije..

Iz ove katastrofe koje je pogodilo ovo područje sigurno će se izroditi neko dobro. I ne samo u ovom mjestu, nego se dobro proširilo na cijelu Hrvatsku. Zato čovječe, kad čuješ za Gunju, nemoj ignorirati! Možda Bog i od tebe traži malo žrtvice. Siguran sam da će ti se srce napuniti mirom i radošću. Budući da sam po prirodi avanturist i volim putovati, uvijek mi je draga ona izreka: „Velika putovanja započinju malim koracima“, zato, ako osjetiš poziv, odvaži se bez obzira na sve i kreni u život!"