Zbor mladih Varaždinske biskupije i Katedralni zbor mladih posjetili su Tezno, Bleiburg, Klagenfurt i Ljubljanu. Na izlet su krenuli 16. studenoga na inicijativu vlč. Tihomira Koseca, povjerenika za mlade Varaždinske biskupije i vlč. Marka Zadravca kao "logističkog koordinatora" ovog jednodevnog hodočašća i ekskurzije,a sve naravno uz blagoslov varaždinskog biskupa, mons. Josipa Mrzljaka. 

Vlč. Marko Zadravec, prije nego što je ove godine postao župni vikar u župi svetog Nikole u Varaždinu, kroz tri je godine vodio pastoralnu brigu za Hrvate u Sloveniji u Hrvatskoj katoličkoj misiji Maribor. Ideja samog hodočašća bila je da se posjete i Hrvatske katoličke misije u susjednoj Sloveniji i Austriji kao i neformalni susret sa njihovim dušobrižnicima koji su nas upoznali sa njihovim prilikama i poviješću, sadašnjošću i mogućim perspektivama daljnjeg opstanka Hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu.

Prva postaja izleta bilo je mjesto Tezno pokraj Maribora gdje se nalazi Memorijalni centar posvećen stradalima u 2. svjetskom ratu – žrtvama Beliburga.

Tog hladnog i maglovitog jutra, na odredištu je zborove dočekao voditelj Memorijalnog centra, g. Šime Ivanjko. Jesenski se ambijent savršeno uklapao i vizualno dočarao dio povijesti čiju pravu istinu mnogi  nisu poznavali.

Priča je započela na mjestu koje je odredilo hrvatsku povijest i važno je prisjetiti se tih događaja koji su obilježili hrvatski narod pa da se u nama probudi istinska zahvalnost za mir koji danas živimo.

Sam Centar, prema riječima našeg voditelja, dugo se smatrao sakralnim grobljem, a tek oko 2000. godine proglašen je memorijalnim grobljem za stradale civile i vojnike u ratu.  Počevši ratnu priču o koloni koja je bujala cestama i ljudima koji su tražili skloništa da spase svoj život, vrijeme nam je dalo jasan znak kako su prognanici vrijedni naših molitava pa smo nakon zajedničke molitve, krenuli prema svojem sljedećem odredištu - Bleiburgu i Crkvina otvorenom. Putem nas je pratila  visoka  Drava i obronci bregova, vizura koja nam je oduzimala dah.

Bleiburg je udaljen nekoliko kilometara od Tezna. On je mjesto svih zbivanja, a tamo nas je dočekao umirovljeni počasni član bleiburškog voda, g. Ilija Abramović.  Iz prve ruke saznali smo da je oko 15 do 19 000 žrtava poginulo tijekom vlastovnog izručenja civilnog građanstva te da su vojnici provodili torture nad onima koji su bili prisiljeni biti u kolonama. Ratno stanje bilo je ružno iskustvo za njegovu obitelj i bližnje, a kako i sam navodi, tada je bio ranjen u bolnici i imao je prilike ostati ili otići. Odabrao je ovo drugo, ostao je. Dio imanja  na kojem je ubijeno gotovo 10.000 ljudi sada je u vlasništvu gospodina Abramovića. Priča o opsadi i tenkovima koji su prolazili kroz polja, helikopterima koji su nadzirali oko desetak tisuća progonjenih vratila nas je barem na trenutak u prošlost. Nedaleko od Bleiburga donesena je odluka o predaji. Nismo posjetili znakovit dvorac, već groblje te crkvu u blizini na kojem je podignut spomenik poginulim hrvatskim vojnicima i dušebrižniku za hrvatske izbjeglice, Vilimu Cecelji.

Sljedeće odredište bila nam je marijanska crkva u Klagenfurtu i susret sa voditeljem hrvatskih katoličkih misija Pavom Dominkovićem. Crkva je tijekom Drugog svjetskog rata bila utočište svim izbjeglim Hrvatima, a danas se u njoj redovito održavaju mise na hrvatskom jeziku. Otac Dominković vodi brigu o pastoralu  pa nam je ispričao dva bitna događaja u povijesti crkve, a vezane uz temu 2. svjetskog  rata. Do prvog vala katoličkih misija došlo je krajem šezdesetih, a osamdesetih je započeo drugi val koje je predvodio franjevači red na mjestu Crkve.

Crkva je u posjedu "misija" od 1999. godine, a iznajmljuje se za potrebe službi drugim svećenicima. Saznali smo da je Crkva prvo bila u posjedu franjevaca od 17. stoljeća, a kasnije su se doselili benediktinci.

Jednosatni boravak u Klagenfurtu proslavili smo svetom misom, a nakon toga, raspjevano smo se zaputili u autobus i krenuli prema Sloveniji na kasnopodnevni ručak. Preko Villacha prema Trzinu, malenom slovenskom mjestu, stali smo na odmoru, druženju i razgovoru o zajedničkim doživljajima i euforiji koja nas je pratila cijelog puta, kao i osjećaj zajedništva.

Posljednje odredište našeg putovanja bio je glavni grad Slovenije, Ljubljana. Pomalo već iscrpljeni od avanturističkog duha očekivali smo još jednu običnu povijesnu priču o nastanku misija u Sloveniji. Na naše iznenađenje,  gost večeri bio nam je franjevac koji vodi misijski ogranak, fra Marko Prpa. Ispričao nam je nekoliko angedota o nastanku države i zašto Slovenci smatraju provokacijom pitanje o njihovim nacionalnim stupovima.

Inače, ime Ljubljana potječe od njemačke inačice grada Laubach. Ljubljana je gradić s iznimno bogatim kulturološkim obilježjima. Zanimljivo smo slušali da Slovenija ima tri geografske cjeline: alpski,mediternaski i ravničarski dio, te da su autohtoni Slovenci potomci Bavaraca, a žive uglavnom u okolici Ljubljane. U samom gradu posjetili smo crkvu Marijinog Navještenja u kojoj je vladalo posebno ozračje. Uređenost crkve daleko je nadmašila prosječnost, a kako je fra Prpa govorio u crkvi, u nama se budio mir i poticaj za molitvom. Postoji oltar na kojem se godišnje mjenjaju dvije slike, a cijelu unutrašnjost krase freske koje su trenutno u fazi renoviranja, te orgulje - najstariji dio crkve. Prolazeći kroz most zaključanih lokotića koji predstavljaju sigurnu ljubav nekog tko je prošetao mostom osvjetljene Drave, krenuli smo u posljednju posjetu – u posjetu ljubljanskoj katedrali.

Na samom kraju putovanja, nekolicina zboraša krenula je plesati hrvatske narodne plesove na zvuk veselog harmonikaša uz ogradu mosta na ljubljanskom trgu, a putovanje smo zaključili nezaboravnim slasticama u Trojanama.

Magdalena Kunić

bh