„Bog me je tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom.“
"Doista, Bog me je kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom.", kaže Filip Jakupec, bogoslov druge godine bogoslovske formacije i filozofsko-teološkog studija u Zagrebu.
Dragi naši mladi Varaždinske biskupije, od Gospodina potaknuti, u zajedništvu sa Uredom za duhovna zvanja naše biskupije te Nadbiskupskim bogoslovnim sjemeništem u Zagrebu, pred mjesec smo dana započeli ciklus svjedočanstava Božjeg poziva na njivu Gospodnju. Bogoslovi naše biskupije odlučili su otvoriti svoja srca i dopustiti vam da zavirite u njihovu dubinu, na dragocijeno biserje - sjeme Božje milosti, koje su prepoznali kao Očev poziv.
Želimo da vam ova svjedočanstva budu na blagoslov te poticaj i pripomoć onima koji naslućuju Gospodinov nježan zov na obalama njihovih života! Bogoslovi naše biskupije ovdje su za vas i da vam pomognu na sasvim konkretan način - odgovarajući na vaša eventualna pitanja koja im možete uputiti na slijedeću e-mail adresu: bogoslovi.varazdin@gmail.com. U svom mail-u možete navesti ime bogoslova kome upućujete svoje pitanje ili jednostavno uputiti svoje pitanje na koje će vam odgovoriti jedan od bogoslova, uz svu diskreciju i povjerenje.
Naš drugi bogoslov, čije svjedočanstvo izrečeno na misnim slavljima u župi Koprivnička Reka, 29. studenoga 2015. (I. nedjelja došašća) donosimo, je Filip Jakupec, bogoslov druge godine iz župe Sv. Vida mučenika u Pitomači.
Blagoslovljeno vam i plodonosno čitanje! Dopustite Duhu da puše gdje hoće!
„Bog me je tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom.“
Zovem se Filip Jakupec i bogoslov sam II. godine formacije. Dolazim iz župe sv. Vida mučenika u Pitomači, na podravskom jugu Varaždinske biskupije. O Božjem hodu sa mnom i polaganom ali sigurnom rastu duhovnog poziva u meni mogu reći da su tekli gotovo pravolinijski, sve do dolaska u bogosloviju. Prva od Boga iskazana milost bio je katolički odgoj u obitelji koja je svake nedjelje pohađala sv. Misu. No, to je bio samo jedan od poticaja da i ja u svojoj 7. godini života počnem razmišljati o svećeničkom pozivu.
„S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ (Ps 139, 5) Doista, Bog me je kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom. Naime, „s leđa“ imam svog pradjeda koji je jednom izrazio želju da jedan od njegovih unuka postane svećenik i prabaku koja za me čim kad se probudi izmoli radosnu krunicu. „S lica“ imam obitelj koja je podržavala bogobojazno obiteljsko ozračje i unutar koje mi nije izgledalo neobičnim držati vlastite djetinje mise s čokoladicama od lješnjaka umjesto hostija. Najviše sam volio oponašati župnikove propovijedi i čin pričešćivanja. Iz takve obitelji činilo mi se normalnim i poželjnim svoju mladost uobličiti i proživjeti u sve intenzivnijoj aktivnosti u župnoj zajednici. Kao središnju istaknuo bih ministrantsku službu. Jednom sam, kao vrlo revan ministrant, primio nezaboravnu nagradu: album s 240 sličica katoličkih svetaca. Pošto sam ih sve polijepio, ubrzo sam počeo gutati opise njihovih herojskih, velikodušnih i divljenja vrijednih životnih putova. Ispunjao sam se sitnom, djetinjom zavišću prema njima i zaželio da i ja učinim nešto veliko i lijepo za Isusa. Kroz naredno sam ih razdoblje sve više želio nasljedovati i pokušavao sam odgonetnuti koji je to za me određen način ostvarenja ideala svetosti na koji je, naposljetku, pozvan svaki kršćanin. U razmišljanju o cijeni koju je Gospodin platio za me i za svakog drugog čovjeka i o njegovoj rečenici s križa „Žedan sam“ (Iv 19,28) koju bl. Majka Terezija opisuje kao žeđ za našom ljubavlju, sve mi se više svećenički ideal života činio privlačnim i najprikladnijim za moj odgovor na Isusovu ljubav. Kad bih uvijek iznova nailazio na Isusovu rečenicu upućenu Petru u uskrsno jutro na obalama Galilejskog jezera „Šimune Ivanov, voliš li me?“ (Iv 21, 17) osjećao bih kako su svi odgovori osim onog svećeničkog nedostatni, nezadovoljavajući, neumirujući. Odlučio sam, svjestan kako treba puno raditi na sebi, poći u bogosloviju i tamo na Isusov upit odgovarati: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ Još jedan od poticaja na odluku za svećenički poziv bilo je promatranje čina pričesti. Svećenik u tom Komadiću daje sve što je dotičnom čovjeku potrebno te je stoga svećenik Isusovo sredstvo. Svećenik, kao čovjek izvorno slab i usmjeren na samog sebe, s vremenom postaje sredstvo ljudskog zajedništva kao što je to i Isus zaželio u svom oproštajnom govoru učenicima: „... da svi budu jedno.“ (Iv 17, 21) U tom smislu, nadovezujući se na ranije spomenut Petrov odgovor na Isusov upit, Isusu također odgovaram: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim. Ali pomogni mi voljeti te još više – u svojoj braći i sestrama.“
Sjećam se stihova pjesme svećenika i pjesnika Izidora Poljaka koje su me uvijek podsjećale na tihi poziv na svećeništvo po kojem je Gospodin „na me ruku svoju stavio“:
Želimo da vam ova svjedočanstva budu na blagoslov te poticaj i pripomoć onima koji naslućuju Gospodinov nježan zov na obalama njihovih života! Bogoslovi naše biskupije ovdje su za vas i da vam pomognu na sasvim konkretan način - odgovarajući na vaša eventualna pitanja koja im možete uputiti na slijedeću e-mail adresu: bogoslovi.varazdin@gmail.com. U svom mail-u možete navesti ime bogoslova kome upućujete svoje pitanje ili jednostavno uputiti svoje pitanje na koje će vam odgovoriti jedan od bogoslova, uz svu diskreciju i povjerenje.
Naš drugi bogoslov, čije svjedočanstvo izrečeno na misnim slavljima u župi Koprivnička Reka, 29. studenoga 2015. (I. nedjelja došašća) donosimo, je Filip Jakupec, bogoslov druge godine iz župe Sv. Vida mučenika u Pitomači.
Blagoslovljeno vam i plodonosno čitanje! Dopustite Duhu da puše gdje hoće!
„Bog me je tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom.“
Zovem se Filip Jakupec i bogoslov sam II. godine formacije. Dolazim iz župe sv. Vida mučenika u Pitomači, na podravskom jugu Varaždinske biskupije. O Božjem hodu sa mnom i polaganom ali sigurnom rastu duhovnog poziva u meni mogu reći da su tekli gotovo pravolinijski, sve do dolaska u bogosloviju. Prva od Boga iskazana milost bio je katolički odgoj u obitelji koja je svake nedjelje pohađala sv. Misu. No, to je bio samo jedan od poticaja da i ja u svojoj 7. godini života počnem razmišljati o svećeničkom pozivu.
„S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.“ (Ps 139, 5) Doista, Bog me je kroz osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje tiho privlačio prema svom planu koji je imao i koji ima sa mnom. Naime, „s leđa“ imam svog pradjeda koji je jednom izrazio želju da jedan od njegovih unuka postane svećenik i prabaku koja za me čim kad se probudi izmoli radosnu krunicu. „S lica“ imam obitelj koja je podržavala bogobojazno obiteljsko ozračje i unutar koje mi nije izgledalo neobičnim držati vlastite djetinje mise s čokoladicama od lješnjaka umjesto hostija. Najviše sam volio oponašati župnikove propovijedi i čin pričešćivanja. Iz takve obitelji činilo mi se normalnim i poželjnim svoju mladost uobličiti i proživjeti u sve intenzivnijoj aktivnosti u župnoj zajednici. Kao središnju istaknuo bih ministrantsku službu. Jednom sam, kao vrlo revan ministrant, primio nezaboravnu nagradu: album s 240 sličica katoličkih svetaca. Pošto sam ih sve polijepio, ubrzo sam počeo gutati opise njihovih herojskih, velikodušnih i divljenja vrijednih životnih putova. Ispunjao sam se sitnom, djetinjom zavišću prema njima i zaželio da i ja učinim nešto veliko i lijepo za Isusa. Kroz naredno sam ih razdoblje sve više želio nasljedovati i pokušavao sam odgonetnuti koji je to za me određen način ostvarenja ideala svetosti na koji je, naposljetku, pozvan svaki kršćanin. U razmišljanju o cijeni koju je Gospodin platio za me i za svakog drugog čovjeka i o njegovoj rečenici s križa „Žedan sam“ (Iv 19,28) koju bl. Majka Terezija opisuje kao žeđ za našom ljubavlju, sve mi se više svećenički ideal života činio privlačnim i najprikladnijim za moj odgovor na Isusovu ljubav. Kad bih uvijek iznova nailazio na Isusovu rečenicu upućenu Petru u uskrsno jutro na obalama Galilejskog jezera „Šimune Ivanov, voliš li me?“ (Iv 21, 17) osjećao bih kako su svi odgovori osim onog svećeničkog nedostatni, nezadovoljavajući, neumirujući. Odlučio sam, svjestan kako treba puno raditi na sebi, poći u bogosloviju i tamo na Isusov upit odgovarati: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.“ Još jedan od poticaja na odluku za svećenički poziv bilo je promatranje čina pričesti. Svećenik u tom Komadiću daje sve što je dotičnom čovjeku potrebno te je stoga svećenik Isusovo sredstvo. Svećenik, kao čovjek izvorno slab i usmjeren na samog sebe, s vremenom postaje sredstvo ljudskog zajedništva kao što je to i Isus zaželio u svom oproštajnom govoru učenicima: „... da svi budu jedno.“ (Iv 17, 21) U tom smislu, nadovezujući se na ranije spomenut Petrov odgovor na Isusov upit, Isusu također odgovaram: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim. Ali pomogni mi voljeti te još više – u svojoj braći i sestrama.“
Sjećam se stihova pjesme svećenika i pjesnika Izidora Poljaka koje su me uvijek podsjećale na tihi poziv na svećeništvo po kojem je Gospodin „na me ruku svoju stavio“:
Neću da moji dani proteku mračni
u tihu lijuć se r'jeku vječnosti.
Kuda koracam hoću da bacam
snopove zlatne svjetlosti sjaj.
u tihu lijuć se r'jeku vječnosti.
Kuda koracam hoću da bacam
snopove zlatne svjetlosti sjaj.
